Idi na sadržaj

Hepatitis B

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Hepatitis B
Elektronska mikrografija virusa hepatitisa B
SpecijalnostGastroenterologija
Hepatologija
SimptomiNema, žućkasta koža, umor, tamna mokraća, bol u trbuhu[1]
KomplikacijeCiroza, rak jetre[2]
Uobičajeno pojavljivanjeSimptomi se mogu pojaviti tek za šest mjeseci[1]
TrajanjeKratkoročno ili dugoročno[3]
VrsteAkutna i hronična infekcija
UzrociVirus hepatitisa B širi se nekim tjelesnim tekućinama[1]
Faktori rizikaIntravenska upotreba droga, seksualni odnos, dijaliza, život sa zaraženom osobom [4][5]
Dijagnostička metodaKrvne pretrage
Prevencijavakcina protiv hepatitisa B[1]
LiječenjeAntivirusni lijekovi (tenofovir, interferon), transplantacija jetre[4]
PrognozaZavisi od stanja i liječenja
Frekvencija296 miliona (2019)[1]
Smrtnost820.000 od hepatitisa B (2019)[1]

Hepatitis B je zarazna bolest uzrokovana virusom hepatitisa B (HBV) koji utiče na jetru;[1][6] to je tip virusnog hepetitisa.[7] Može uzrokovati i akutnu i hroničnu infekciju.[1]

Mnogi ljudi nemaju simptome tokom početne infekcije. Kod drugih, simptomi se mogu pojaviti 30 do 180 dana nakon zaraze i mogu uključivati ​​brzi početak bolesti sa mučninom, povraćanjem, žućkastom kožom, umorom, žutim urinom i bolovima u trbuhu.[1] Simptomi tokom akutne infekcije obično traju nekoliko sedmica, iako se neke osobe mogu osjećati bolesno i do šest mjeseci.[8] Smrti uzrokovane akutnom fazom HBV infekcije su rijetke.[9] HBV infekcija koja traje duže od šest mjeseci obično se smatra hroničnom.[1] Vjerovatnoća razvoja hroničnog hepatitisa B je veća kod onih koji su zaraženi HBV-om u mlađoj dobi. Oko 90% onih koji su zaraženi tokom ili ubrzo nakon rođenja razvije hronični hepatitis B,[8] dok manje od 10% onih zaraženih nakon pete godine života razvije hronične slučajeve.[5] Većina onih s hroničnom bolešću nema simptome; međutim, na kraju se razviju ciroza i rak jetre[2] kod oko 25% osoba sa hroničnim HBV-om.[4]

Virus se prenosi izlaganjem zaraznoj krvi ili tjelesnim tekućinama.[4] U područjima gdje je bolest uobičajena, infekcija oko rođenja ili kontakt s krvlju drugih ljudi tokom djetinjstva su najčešći načini sticanja hepatitisa B.[4] U područjima gdje je bolest rijetka, intravenska upotreba droga i spolni odnos su najčešći putevi infekcije.[4] Ostali faktori rizika uključuju rad u zdravstvu, transfuzije krvi, dijalizu, život sa zaraženom osobom, putovanje u zemlje s visokom stopom infekcije i život u ustanovi.[4][5] Tetoviranje i akupunktura doveli su do značajnog broja slučajeva u 1980-ima; međutim, to je postalo rjeđe s poboljšanom sterilizacijom..[10] Virusi hepatitisa B ne mogu se širiti držanjem za ruke, dijeljenjem pribora za jelo, ljubljenjem, grljenjem, kašljanjem, kihanjem ili dojenjem.[5] Infekcija se može dijagnosticirati 30 do 60 dana nakon izlaganja.[4] Dijagnoza se obično potvrđuje testiranjem krvi na dijelove virusa i na antitijela protiv virusa.[4] To je jedan od pet glavnih hepatitisnih virusa: A, B, C, D i E.[11] Tokom početne infekcije, njega se zasniva na simptomima osobe.[4] Kod onih koji razviju hroničnu bolest, antivirusni lijekovi poput tenofovira ili interferona mogu biti korisni; međutim, ovi lijekovi su skupi.[4] Transplantacija jetre se ponekad preporučuje za slučajeve ciroze ili hepatoćelijskog karcinoma.[4] Infekcija hepatitisom B se može spriječiti vakcinacijom od 1982..[4][12] Od 2022., vakcina protiv hepatitisa B je između 98% i 100% efikasna u sprečavanju infekcije.[1] Vakcina se daje u nekoliko doza; nakon početne doze, potrebne su još dvije ili tri doze vakcine kasnije za puni učinak.[1] Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporučuje da dojenčad prime vakcinu u roku od 24 sata nakon rođenja kada je to moguće.[1] Nacionalni programi su učinili vakcinu protiv hepatitisa B dostupnom za dojenčad u 190 zemalja od kraja 2021..[13][14] Kako bi se dodatno spriječila infekcija, SZO preporučuje testiranje sve donirane krvi na hepatitis B prije upotrebe za transfuziju. Također se preporučuje korištenje antivirusne profilakse za sprječavanje prijenosa s majke na dijete, kao i pridržavanje sigurnih seksualnih praksi, uključujući upotrebu kondoma.[1] SZO je 2016. postavila cilj eliminacije virusnog hepatitisa kao prijetnje globalnom javnom zdravlju do 2030.. Postizanje ovog cilja zahtijevalo bi razvoj terapijskih tretmana za liječenje kroničnog hepatitisa B, kao i sprječavanje njegovog prijenosa i korištenje vakcina za sprječavanje novih infekcija.[15][16][17] Procjenjuje se da je 2019. 296 miliona ljudi, ili 3,8% svjetske populacije, imalo hronične infekcije hepatitisom B. Dodatnih 1,5 miliona je te godine razvilo akutne infekcije, a 820.000 smrtnih slučajeva dogodilo se kao posljedica HBV-a.[1] Ciroza i rak jetre odgovorni su za većinu smrtnih slučajeva povezanih s HBV-om.[18] Bolest je najrasprostranjenija u Africi (pogađa 7,5% stanovništva kontinenta) i u regiji zapadnog Pacifika (5,9%).[19] Stopa zaraze je 1,5% u Evropi i 0,5% u Americi.[19] Prema nekim procjenama, oko trećine svjetske populacije je u nekom trenutku svog života bilo zaraženo hepatitisom B.[18] Hepatitis B je prvobitno bio poznat kao "serumski hepatitis".[20]

Znaci i simptomi

[uredi | uredi izvor]

Akutna infekcija virusom hepatitisa B povezana je s akutnim virusnim hepatitisom, bolešću koja počinje općim slabljenjem zdravlja, gubitkom apetita, mučninom, povraćanjem, bolovima u tijelu, blagom temperaturom i tamnim urinom, a zatim napreduje do razvoja žutice. Bolest traje nekoliko sedmica, a zatim se postepeno poboljšava kod većine pogođenih osoba. Nekoliko osoba može imati teži oblik bolesti jetre poznat kao fulminantno zatajenje jetre i kao rezultat toga mogu umrijeti. Infekcija može biti potpuno asimptomska i može ostati neprepoznata.[21]

Hronična infekcija virusom hepatitisa B može biti asimptomatska ili može biti povezana s hroničnom upalom jetre (hronični hepatitis), što dovodi do ciroze tokom nekoliko godina. Ova vrsta infekcije dramatično povećava incidenciju hepatocelularnog karcinoma (HCC; rak jetre). Širom Evrope, hepatitis B i C uzrokuju približno 50% hepatoćelijskih karcinoma.[22][23] Hroničnim nositeljima se preporučuje da izbjegavaju konzumiranje alkohola jer povećava rizik od ciroze i raka jetre. Virus hepatitisa B povezan je s razvojem membranoznog glomerulonefritisa (MGN).[24] Simptomi izvan jetre prisutni su kod 1–10% osoba zaraženih HBV-om i uključuju sindrom sličan serumskoj bolesti, akutni nekrotizirajući vaskulitis (poliarteritis nodosa), membranozni glomerulonefritis i papularni akrodermatitis u djetinjstvu (Gianotti-Crostijev sindrom).[25][26] Sindrom sličan serumskoj bolesti javlja se u slučaju akutnog hepatitisa B, često prije pojave žutice.[27] Kliničke karakteristike su groznica, osip na koži i poliarteritis. Simptomi često nestaju ubrzo nakon pojave žutica, ali mogu trajati tokom cijelog trajanja akutne žutice hepatitis B.[28] Oko 30–50% ljudi s akutnim nekrotizirajućim vaskulitisom (poliarteritis nodosa) su nositelji HBV-a.[29] Nefropatija povezana s HBV-om opisana je kod odraslih, ali je češća kod djece.[30][31] Membranski glomerulonefritis je najčešći oblik.[28] Drugi imunski posredovani hematološki poremećaji, poput esencijalne miješane krioglobulinemije i aplastične anemije, opisani su kao dio ekstrahepatskih manifestacija HBV infekcije, ali njihova povezanost nije tako dobro definirana; stoga ih vjerovatno ne treba smatrati etiološki povezanima s HBV-om.[28]

Uzrok

[uredi | uredi izvor]

Prijenos

[uredi | uredi izvor]

Prijenos virusa hepatitis B nastaje izlaganjem zaraznoj krvi ili tjelesnim tekućinama koje sadrže krv. HBV je 50 do 100 puta zarazniji od virusa ljudske imunodeficijencije (HIV).[32] HBV se može prenijeti putem nekoliko puteva infekcije. Kod vertikalnog prijenosa, HBV se prenosi s majke na dijete (MTCT) tokom porođaja.[1] Bez intervencije, majka koja je pozitivna na HBsAg ima 20% rizika da prenese infekciju na svoje potomstvo prilikom porođaja. Ovaj rizik je čak 90% ako je majka također pozitivna na HBeAg. Horizontalni prijenos u ranom životu može se dogoditi putem ugriza, lezija, određenih sanitarnih navika ili drugog kontakta sa sekretima. Iako se HBV nalazi u gotovo svakom tjelesnom sekretu i ekskretu, pokazalo se da su samo krv, sperma i vaginalni sekreti zarazni.[33][34] Poznato je da se horizontalni prijenos kod odraslih događa putem seksualnog kontakta,[35] transfuzija krvi i transfuzija s drugim ljudskim krvnim proizvodima,[36] ponovna upotreba kontaminiranih igala i špriceva.[37] Dojenje nakon odgovarajuće imunoprofilakse ne doprinosi prenosu HBV-a s majke na dijete.[38]

Virusologija

[uredi | uredi izvor]

Struktura

[uredi | uredi izvor]
Struktura virusa hepatitisa B

Virus hepatitisa B (HBV) je član porodice hepadnavirusa.[39] Virusna čestica (virion) sastoji se od vanjske lipidne ovojnice i ikosaedarske nukleokapside jezgre sastavljene od jezgre proteina. Ovi virioni imaju promjer od 30–42 nm. Nukleokapsida obuhvata virusnu DNK i DNK polimerazu koja ima reverznu transkriptaznu aktivnost.[40] Vanjski omotač sadrži ugrađene proteine ​​koji su uključeni u vezivanje virusa za osjetljive ćelije i ulazak u njih. Virus je jedan od najmanjih virusa sa omotačem kod životinja. Virioni od 42 nm, koji su sposobni inficirati ćelije jetre poznate kao hepatociti, nazivaju se "Daneove čestice".[41] Pored Daneovih čestica, u serumu zaraženih osoba mogu se naći nitasta i sferična tijela bez jedra.[42] Ove čestice nisu zarazne i sastoje se od lipida i proteina koji čine dio površine viriona, a koji se nazivaju površinski antigeni (HBsAg), a proizvode se u višku tokom životnog ciklusa virusa.[43]

Genom

[uredi | uredi izvor]
Organizacija genoma HBV-a. Geni se preklapaju.

Genom HBV-a je sačinjen od kružne DNK, ali je neobičan jer DNK nije u potpunosti dvolančana. Jedan kraj lanca pune dužine povezan je sa HBV DNK polimerazom virusa hepatitisa B. Genom je dug 3020–3320 nukleotida (za lanac pune dužine) i 1700–2800 nukleotida (za lanac kratke dužine).[44] Negativni smisao (nekodirajući) je komplementaran virusnoj iRNK. Virusna DNK se nalazi u nukleusu ubrzo nakon infekcije ćelije. Djelimično dvolančana DNK postaje potpuno dvolančana kompletiranjem (+) smislenog lanca i uklanjanjem proteinskih molekula iz (−) smislenog lanca i kratkog niza RNK iz (+) smislenog lanca. Nekodirajuće baze se uklanjaju s krajeva (−) smislenog lanca, a krajevi se ponovo spajaju. Postoje četiri poznata gena kodirana genomom, nazvana C, X, P i S. Jedarni protein kodira gen C (HBcAg), a njegovom početnom kodonu prethodi uzvodni AUG početni kodon u okviru iz kojeg se proizvodi pre-jezdreni protein. HBeAg se proizvodi proteolitskom obradom pre-sržnog proteina. U nekim rijetkim sojevima virusa poznatim kao pre-jezgarni mutanti virusa hepatitisa B, HBeAg nije prisutan.[45] DNK polimeraza je kodirana genom P. Gen S je gen koji kodira površinski antigen (HBsAg). Gen HBsAg je jedan dugi otvoreni okvir čitanja, ali sadrži tri "start" (ATG) kodona unutar okvira koji dijele gen na tri dijela, pre-S1, pre-S2 i S. Zbog više startnih kodona, polipeptidi su tri različite veličine, nazvani veliki (redoslijed od površine prema unutra: pre-S1, pre-S2 i S), srednji (pre-S2, S) i mali (S)[46] se proizvode.[47] Na amino-terminalnom kraju preS1 dijela velikog (L) proteina nalazi se miristilna grupa koja ima važnu ulogu u infekciji.[48] Pored toga, N-terminalni dio L proteina ima mjesta za vezivanje virusa i kapside. Zbog toga su N-terminalni dijelovi polovine molekula L proteina smješteni izvan membrane, a druga polovina unutar membrane.[49]

Funkcija proteina kodiranog genom X nije u potpunosti shvaćena, ali je povezana s razvojem raka jetre. Stimulira gene koji potiču rast ćelija i inaktivira molekule koje regulišu rast.[50]

Patogeneza

[uredi | uredi izvor]
Replikacija virusa kepatitisa B

Životni ciklus virusa za hepatitis B je složen. Hepatitis B je jedan od rijetkih poznatih pararetrovirusa: ne-retrovirusa koji i dalje koriste reverznu transkripciju u svom procesu replikacije. Virus ulazi u ćeliju vezivanjem za NTCP[51] na površini i bivajući endocitozirani. Budući da se virus razmnožava putem RNK koju proizvodi enzim domaćina, virusna genomska DNK mora se prenijeti u jedro ćelije pomoću proteina domaćina koji se nazivaju šaperoni. Djelimično dvolančana, kružna virusna DNK se zatim potpuno dvolančana pomoću HBV DNK polimeraze, transformirajući genom u kovalentno zatvorenu kružnu DNK (cccDNK). Ova cccDNK služi kao šablon za transkripciju četiri virusne iRNK pomoću RNK polimeraze domaćina. Najveća iRNK (koja je duža od virusnog genoma) koristi se za stvaranje novih kopija genoma i za stvaranje kapsidnog jezgra proteina i virusne DNK-polimedraze. Ova četiri virusna transkripta prolaze kroz dodatnu obradu i nastavljaju formirati potomačke virione koji se oslobađaju iz ćelije ili vraćaju u jedro i recikliraju kako bi proizveli još više kopija.[47][52] Duga iRNK se zatim transportuje nazad u citoplazmu gdje virionski P protein (DNK-polimeraza) sintetizira DNK putem svoje aktivnosti reverzne transkriptaze. Pored svog jedarnog rezervoara cccDNK, fragmenti DNK virusa hepatitisa B mogu se integrirati u genom domaćina, posebno u slučajevima hronične infekcije, a ova integracija je implicirana u razvoju raka jetre.[53]

Serotipovi i genotipovi

[uredi | uredi izvor]

Virus je podijeljen u četiri glavna serotipa (adr, adw, ayr, ayw) na osnovu antigenih epitopa predstavljenih na njegovim proteinima ovojnice, i u osam glavnih genotipova (A–H). Genotipovi imaju različitu geografsku distribuciju i koriste se u praćenju evolucije i prenosa virusa. Razlike između genotipova utiču na težinu bolesti, tok i vjerovatnoću komplikacija, kao i odgovor na liječenje i eventualno vakcinaciju.[54][55] Postoje još dva genotipa, I i J, ali oni nisu univerzalno prihvaćeni od 2015..[56] Raznolikost genotipova nije podjednako izražena u svijetu. Naprimjer, genotipovi A, D i E su pretežno viđeni u Africi, dok su genotipovi B i C široko rasprostranjeni u Aziji.[57] Genotipovi se razlikuju za najmanje 8% svoje sekvence i prvi put su zabilježeni 1988. kada ih je šest prvobitno opisano (A–F).[58] Od tada su opisana još dva tipa (G i H).[59] Većina genotipova je sada podijeljena na podgenotipove sa različitim svojstvima.[60]

Mehanizmi

[uredi | uredi izvor]

Virus Hepatitis B prvenstveno ometa funkcije jetre replikacijom u hepatocitima. Funkcionalni receptor je NTCP. Postoje dokazi da je receptor u blisko povezanom virusu hepatitisa B patke karboksipeptidaza D.[61][62] Virioni se vežu za ćeliju domaćina putem preS domena virusnog površinskog antigena i potom se internaliziraju endocitozom. HBV-preS-specifični receptori se prvenstveno eksprimiraju na hepatocitima; međutim, virusna DNK i proteini su također otkriveni na van-jetrenim mjestima, što sugerira da ćelijski receptori za HBV mogu postojati i na van-jetrenim ćelijama.[63]

Tokom HBV infekcije, imunski odgovor domaćina uzrokuje i oštećenje hepatocita i uklanjanje virusa. Iako urođeni imunaki odgovor nema značajnu ulogu u ovim procesima, adaptivni imunski odgovor, posebno virus-specifični citotoksični T limfociti (CTL), doprinosi većini oštećenja jetre povezanih s HBV infekcijom. CTL eliminiraju HBV infekciju, ubijanjem zaraženih ćelija i proizvodnjom antivirusnih citokina, koji se zatim koriste za uklanjanje HBV-a iz održivih hepatocita.[64] Iako oštećenje jetre iniciraju i posreduju CTL-ovi, nespecifične upalne ćelije (antigen mogu pogoršati imunopatologiju izazvanu CTL-om, a trombociti aktivirani na mjestu infekcije mogu olakšati akumulaciju CTL-ova u jetri.[65]

Diagnoza

[uredi | uredi izvor]
Antigeni i antitijela virusa hepatitisa B koja se mogu otkriti u krvi nakon akutne infekcije

Testovi, nazvani analiza, za otkrivanje infekcije virusom hepatitisa B uključuju serum ili testove krvi koji otkrivaju ili virusne antigene (proteine ​​koje proizvodi virus) ili antitijela koje proizvodi domaćin. Interpretacija ovih testova je potpuna.[66]

Površinski antigen virusa hepatitisa B (HBsAg) najčešće se koristi za skrining prisustva ove infekcije. To je prvi detektabilni virusni antigen koji se pojavljuje tokom infekcije. Međutim, u ranoj fazi infekcije, ovaj antigen možda neće biti prisutan i može biti nedetektibilan kasnije u infekciji dok ga domaćin eliminiše. Infektivni virion sadrži unutrašnju "jedarnu česticu" koja okružuje virusni genom. Ikosaedarska jedarna čestica sastoji se od 180 ili 240 kopija jedarnog proteina, alternativno poznatog kao jezgreni antigen virusa hepatitisa B ili HBcAg. Tokom ovog "prozora" u kojem domaćin ostaje inficiran, ali uspješno eliminiše virus, IgM antitijela specifična za jedarni antigen virusa hepatitisa B ("anti-HBc IgM") mogu biti jedini serološki dokaz bolesti. Stoga većina dijagnostičkih panela za hepatitis B sadrži HBsAg i ukupne anti-HBc (i IgM i IgG).[67]

Ubrzo nakon pojave HBsAg, može se pojaviti još jedan antigen nazvan hepatitis B e antigen (HBeAg). Tradicionalno, prisustvo HBeAg u serumu domaćina povezano je sa mnogo većim stopama replikacije virusa i povećanom infektivnošću; međutim, varijante virusa hepatitis B ne proizvode 'e' antigen, tako da ovo pravilo ne važi uvijek.[68] Sveukupno, samo manjina dijagnosticiranih slučajeva hepatitisa B ima 'e' antigen. Tokom prirodnog toka infekcije, HBeAg se može ukloniti, a antitijela na 'e' antigen (anti-HBe) će se pojaviti odmah nakon toga. Ova konverzija je obično povezana s dramatičnim padom virusne replikacije.[69]

Hepatociti boje matiranog stakla kao što se vidi kod hroničnog hepatitisa B jetra biopsija. boja H&E

Ako je domaćin u stanju da se riješi infekcije, HBsAg će na kraju postati nedetektabilni, a nakon toga će se pojaviti antitijela IgG na površinski antigen i osnovni antigen virusa hepatitisa B (anti-HBs i anti HBc IgG).[39][70] Vrijeme između uklanjanja HBsAg i pojave anti-HBs naziva se period prozora. Osoba negativna na HBsAg, ali pozitivna na anti-HBs ili je preboljela infekciju ili je prethodno vakcinisana.[70]

Osobe koje ostanu HBsAg pozitivne najmanje šest mjeseci smatraju se nositeljima hepatitisa B.[71] Nositelji virusa mogu imati hronični hepatitis B, što bi se odrazilo povišenim nivoima serumske alanin aminotransferaza (ALT) i upalom jetre, ako se nalaze u fazi imunološkog čišćenja hronične infekcije. Nositelji koji su serokonvertirali u HBeAg negativan status, posebno oni koji su se zarazili kao odrasli, imaju vrlo malo virusne multiplikacije i stoga mogu biti izloženi malom riziku od dugoročnih komplikacija ili prenošenja infekcije na druge.[72] Međutim, rijetko je, ali moguće, da osobe uđu u "imunološki bijeg" s reaktiviranim HBeAg-negativnim hepatitisom, ponovo pokazujući znakove bolesti uprkos prethodnoj potpunoj kontroli imunološkog sistema. To rezultira visokom replikacijom virusa i bržim napredovanjem prema cirozi, u poređenju s tipičnim tokom bolesti. Ove osobe će obično imati detektabilna anti-HBe antitijela, ali ne i detektabilni HBeAg u serumu.[73]

Pet faza hronične infekcije hepatitisom B, kako ih definiše Evropsko udruženje za proučavanje jetre

PCR testovi su razvijeni za detekciju i mjerenje količine HBV DNK, zvane virusno opterećenje, u kliničkim uzorcima. Ovi testovi se koriste za procjenu statusa infekcije osobe i za praćenje liječenja.[74] Osobe s visokim virusnim opterećenjem karakteristično imaju matno staklaste hepatocite na biopsiji.[75]

Prevencija

[uredi | uredi izvor]

Vakcina

[uredi | uredi izvor]

Vakcine za prevenciju hepatitisa B rutinski se preporučuju bebama od 1991. u Sjedinjenim Američkim Državama.[76] Prva doza se obično preporučuje u roku od jednog dana od rođenja.[77] Vakcina protiv hepatitisa B bila je prva vakcina sposobna spriječiti kancer, posebno rak jetre.[78] Većina vakcina se daje u tri doze tokom nekoliko dana. Zaštitni odgovor na vakcinu definiše se kao koncentracija anti-HBs antitijela od najmanje 10 mIU/ml u serumu primaoca. Vakcina je efikasnija kod djece i 95 posto vakcinisanih ima zaštitne nivoe antitijela. Ovaj nivo pada na oko 90% sa 40 godina starosti i na oko 75 posto kod osoba starijih od 60 godina. Zaštita koju pruža vakcinacija je dugotrajna čak i nakon što nivoi antitijela padnu ispod 10 mIU/ml. Za novorođenčad HBsAg-pozitivnih majki: sama vakcina protiv hepatitisa B, sam imunoglobulin protiv hepatitisa B ili kombinacija vakcine i imunoglobulina protiv hepatitisa B, sve sprečavaju pojavu hepatitisa B.[79] Nadalje, kombinacija vakcine i imunoglobulina protiv hepatitisa B je superiornija u odnosu na samu vakcinu.[79] Ova kombinacija sprječava prijenos HBV-a u vrijeme rođenja u 86% do 99% slučajeva.[80]

Tenofovir koji se daje u drugom ili trećem tromjesečju trudnoće može smanjiti rizik od prijenosa virusa s majke na dijete za 77% kada se kombinira s imunoglobulinom protiv hepatitisa B i vakcinom protiv hepatitisa B, posebno kod trudnica s visokim nivoima DNK virusa hepatitisa B.[81] Međutim, nema dovoljno dokaza da bi primjena imunoglobulina protiv hepatitisa B sama po sebi tokom trudnoće mogla smanjiti stopu prenosa na novorođenče.[82] Nije provedeno randomizirano kontrolirano ispitivanje za procjenu učinaka vakcine protiv hepatitisa B tokom trudnoće u sprječavanju infekcije dojenčadi.[83] Svi oni koji su izloženi riziku od izlaganja tjelesnim tekućinama poput krvi trebaju biti vakcinisani, ako već nisu.[76] Preporučuje se testiranje radi provjere efikasne imunizacije, a dodatne doze vakcine daju se onima koji nisu dovoljno imunizirani.[76] U studijama praćenja u trajanju od 10 do 22 godine nije bilo slučajeva hepatitisa B među onima s normalnim imunološkim sistemom koji su vakcinisani. Dokumentovane su samo rijetke hronične infekcije.[84] Vakcinacija se posebno preporučuje grupama visokog rizika, uključujući: zdravstvene radnike, osobe s hroničnim zatajenjem bubrega i muškarce koji imaju spolne odnose s muškarcima.[85][86][87] Oba tipa vakcine protiv hepatitisa B, vakcina iz plazme (PDV) i rekombinantna vakcina (RV), imaju sličnu efikasnost u sprečavanju infekcije i kod zdravstvenih radnika i kod grupa sa hroničnim zatajenjem bubrega.[85][86] Jedna razlika je uočena među grupom zdravstvenih radnika: intramuskularni put RV bio

Ostalo

[uredi | uredi izvor]

U tehnologiji potpomognute oplodnje, ispiranje sperme nije neophodno za muškarce sa hepatitisom B kako bi se spriječio prijenos, osim ako ženska partnerica nije efikasno vakcinisana.[88] Kod žena sa hepatitisom B, rizik od prenosa sa majke na dijete putem IVF-a se ne razlikuje od rizika kod spontanog začeća.[88]

Osobe sa visokim rizikom od infekcija trebale bi se testirati jer postoji efikasan tretman za one koji imaju bolest.[89] Grupe za koje se preporučuje skrining uključuju one koji nisu vakcinisani i jednu od sljedećih grupa: osobe iz područja svijeta gdje se hepatitis B javlja u više od 2%, osobe sa HIV-om, intravenski korisnici droga, muškarci koji imaju seksualne odnose sa muškarcima i oni koji žive sa osobom koja ima hepatitis B.[89] U Sjedinjenim Američkim Državama se preporučuje skrining tokom trudnoća.[90]

Liječenje

[uredi | uredi izvor]

Akutna infekcija hepatitisom B obično ne zahtijeva liječenje i većina odraslih spontano prođe kroz infekciju.[91][92] Rani antivirusni tretman može biti potreban kod manje od 1% ljudi, čija infekcija ima vrlo agresivan tok (fulminantni hepatitis) ili koji su imunokompromitirani. S druge strane, liječenje hronične infekcije može biti neophodno kako bi se smanjio rizik od ciroze i raka jetre. Hronično inficirane osobe sa perzistentno povišenim nivoima alanin-aminotransferaza u serumu, markera oštećenja jetre, i nivoima HBV DNK su kandidati za terapiju.[93] Liječenje traje od šest mjeseci do godinu dana, ovisno o lijeku i genotipu.[94] Međutim, trajanje liječenja kada se lijekovi uzimaju oralno je varijabilnije i obično duže od jedne godine.[95] Iako nijedan od dostupnih lijekova ne može ukloniti infekciju, oni mogu zaustaviti replikaciju virusa, čime se minimizira oštećenje jetre. Od 2024., u Sjedinjenim Američkim Državama postoji sedam lijekova licenciranih za liječenje infekcije hepatitisom B.[96] > To uključuje antivirusni lijek, kao štp su lamivudin, adefovir, tenofovir dizoproksil, tenofovir alafenamid, telbivudin i entekavir, te dva modulatora imunskog sistema interferon alfa-2a i PEGilirani interferon alfa-2a. Svjetska zdravstvena organizacija je 2015. preporučila tenofovir ili entekavir kao lijekove prve linije.[97] Osobe s trenutnom cirozom najviše trebaju liječenje.[97] Upotreba interferona, koji zahtijeva injekcije dnevno ili tri puta sedmično, zamijenjena je dugodjelujućim PEGiliranim interferonom, koji se ubrizgava samo jednom sedmično.[98] Međutim, neke osobe imaju mnogo veću vjerovatnoću da reagiraju od drugih, a to bi moglo biti zbog genotipa virusa koji inficira ili nasljedstva osobe. Liječenje smanjuje replikaciju virusa u jetri, čime se smanjuje virusno opterećenje (količina virusnih čestica mjerena u krvi).[99] Odgovor na liječenje razlikuje se između genotipova. Liječenje interferonom može dovesti do stope serokonverzije e-antigena od 37% kod genotipa A, ali samo 6% serokonverzije kod tipa D. Genotip B ima slične stope serokonverzije kao tip A, dok tip C serokonvertira samo u 15% slučajeva. Trajni gubitak e-antigena nakon liječenja je ~45% kod tipova A i B, ali samo 25-30% kod tipova C i D.[100] Čini se malo vjerovatnim da će bolest biti eliminirana do 2030., što je cilj koji je SZO postavila 2016. Međutim, postignut je napredak u razvoju terapijskih tretmana. Fondacija za hepatitis B je 2010. izvijestila da su u razvoju 3 predklinička i 11 lijekova u kliničkoj fazi, zasnovanih na uglavnom sličnim mehanizmima. U 2020. godini izvijestili su da je u razvoju 17 predkliničkih i 32 lijeka u kliničkoj fazi, koristeći različite mehanizme.[15]

Prognoza

[uredi | uredi izvor]
Procjena godina života prilagođena invaliditetu za hepatitis B na 100.000 stanovnika od 2004.

Infekcija virusom hepatitisa B može biti akutna (samoograničavajuća) ili hronična (dugotrajna). Osobe sa samoograničavajućom infekcijom spontano prolaze kroz infekciju u roku od nekoliko sedmica do mjeseci. Djeca imaju manje šanse da se izliječe od infekcije nego odrasli. Više od 95% ljudi koji se zaraze kao odrasli ili starija djeca će se potpuno oporaviti i razviti zaštitni imunitet na virus. Međutim, ovaj postotak pada na 30% kod mlađe djece, a samo 5% novorođenčadi koja se zaraze od majke pri rođenju će se izliječiti od infekcije.[101] Ova populacija ima 40% doživotnog rizika od smrti od ciroze ili hepatočelijskog karcinoma.[98] Od zaraženih djece između jedne i šest godina, 70% će se oporaviti od infekcije.[102] Hepatitis D (HDV) se može javiti samo uz istovremenu infekciju virusom hepatitisa B, jer HDV koristi površinski antigen HBV-a za formiranje kapside.[103] Koinfekcija hepatitisom D povećava rizik od ciroze jetre i raka jetre.[104] Poliarteritis nodosa je češći kod osoba sa hepatitisom B infekcijom.

Ciroza

[uredi | uredi izvor]

Dostupni su brojni različiti testovi za određivanje stepena prisutne ciroze. Tranzijentna elastografija (FibroScan) je test izbora, ali je skup.[97] kada je cijena problem može se koristiti indeks odnosa aspartat aminotransferaze i trombocita.[97]

Reaktivacija

[uredi | uredi izvor]

DNK virusa Hepatitis B ostaje u tijelu nakon infekcije, a kod nekih ljudi, uključujući i one koji nemaju detektabilni HBsAg, bolest se ponavlja.[105][106] Iako rijetko, reaktivacija se najčešće javlja nakon upotrebe alkohola ili droga,[107] ili kod osoba sa koje imaju oslabljenu imunost.[108] HBV prolazi kroz cikluse replikacije i nereplikacije. Otprilike 50% vidljivih nositelja doživljava akutnu reaktivaciju. Muškarci s početnim ALT-om od 200 UL/L imaju tri puta veću vjerovatnoću da razviju reaktivaciju nego osobe s nižim nivoima. Iako se reaktivacija može dogoditi spontano,[109] ljudi koji se podvrgavaju hemoterapijama imaju veći rizik.[110] Imunosupresivni lijekovi potiču povećanu replikaciju HBV-a, a istovremeno inhibiraju funkciju citotoksičnih T-ćelija u jetri.[111] Rizik od reaktivacije varira ovisno o serološkom profilu; oni s detektabilnim HBsAg u krvi imaju najveći rizik, ali i oni s antitijelima samo na osnovni antigen su također u riziku. Prisustvo antitijela na površinski antigen, koja se smatraju markerom imuniteta, ne isključuje reaktivaciju.[110] Liječenje profilaktičkim antivirusnim lijekovima može spriječiti ozbiljan morbiditet povezan s reaktivacijom HBV bolesti.[110]

Epidemiologija

[uredi | uredi izvor]
Stopa incidencije hepatitisa B u 2017. godini
.[112]

Otprilike 254 miliona ljudi imalo je hroničnu HBV infekciju zaključno sa 2022.. Dodatnih 1,2 miliona slučajeva akutne infekcije HBV također se dogodilo te godine.[113] Regionalne prevalencije širom svijeta kreću se od oko 7,5% u Africi do 0,5% u Americi.[19]

Primarni način prenosa HBV-a i prevalencija hronične HBV infekcije u određenim regijama često se podudaraju. U populacijama gdje je stopa HBV infekcije 8% ili više, što se klasifikuje kao visoka prevalencija, vertikalni prenos (obično se javlja tokom porođaja) je najčešći, iako stope prenosa u ranom djetinjstvu također mogu biti značajne među ovim populacijama.[114] U 2021. godini, 19 afričkih zemalja imalo je stope zaraze između 8 i 19%, što ih svrstava u kategoriju visoke prevalencije.[115] Visoka prevalencija HBV-a postoji i u Mongoliji.[116][117]

U područjima s umjerenom prevalencijom, gdje je 2-7% stanovništva kronično inficirano, bolest se pretežno širi horizontalno, često među djecom, ali i vertikalno.[118] Stopa infekcije HBV-om u Kini je na višem kraju klasifikacije umjerene prevalencije, sa stopom infekcije od 6,89% od 2019..[119] Prevalencija HBV-a u Indiji je također umjerena, a studije pokazuju da je stopa infekcije u Indiji između 2-4%.[120] Zemlje sa niskom prevalencijom HBV-a uključuju Australiju (0,9%),[121] one u evropskoj regiji SZO (koje u prosjeku iznose 1,5%),[19] i većina zemalja u Sjevernoj i Južnoj Americi (koje u prosjeku iznose 0,28%).[19] i većina zemalja u Sjevernoj i Južnoj Americi (koje u prosjeku iznose 0,28%).[122][123]

U Sjedinjenim Američkim Državama, procjenjuje se da je 0,26% stanovništva živjelo s HBV infekcijom od 2018..[124]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Nalazi HBV DNK u drevnim ljudskim ostacima pokazali su da HBV inficira ljude najmanje deset milenija, kako u Evroaziji tako i u Americi.[125][126][127] Ovo je opovrgnulo vjerovanje da je hepatitis B nastao u Novom svijetu i proširio se u Evropu oko 16. vijeka.[127] Podgenotip C4 virusa hepatitisa B prisutan je isključivo kod australijskih Aboridžina, što ukazuje na drevno porijeklo staro čak 50.000 godina.[128][129][130] Međutim, analize drevnih HBV genoma sugeriraju da je najnoviji zajednički predak svih poznatih ljudskih HBV sojeva datiran na period između 20.000 i 12.000 godina,[125] što ukazuje na novije porijeklo svih HBV genotipova. Pokazalo se da evolucija HBV kod ljudi odražava poznate događaje iz ljudske historije, kao što su prvo naseljavanje Amerike tokom kasnog pleistocena i neolitska tranzicija u Evropi.[125] Studije drevne DNK također su pokazale da neki drevni sojevi virusa hepatitisa sojevi još uvijek inficiraju ljude, dok su drugi sojevi izumrli.[125][126] Najraniji zapis o epidemiji uzrokovanoj virusom hepatitis B napravio je Lurman 1885..[131]

Izbijanje velikih boginja dogodilo se u Bremenu, 1883., a 1.289 radnika brodogradilišta je vakcinirano limfom od drugih ljudi. Nakon nekoliko sedmica, pa i do osam mjeseci kasnije, 191 od vakciniranih radnika obolio je od žutice i dijagnosticiran im je serumski hepatitis. Ostali radnici koji su bili inokulirani različitim serijama limfe ostali su zdravi. Lurmanov rad, koji se sada smatra klasičnim primjerom epidemiološke studije, dokazao je da je kontaminirana limfa bila izvor epidemije. Kasnije su zabilježene brojne slične epidemije nakon uvođenja, 1909., hipodermmih igala koje su korištene, i, što je još važnije, ponovo korištene, za davanje salvarsana za liječenje sifilisa. Najveća zabilježena epidemija hepatitisa B bila je infekcija do 330.000 američkih vojnika tokom Drugog svjetskog rata. Za epidemiju je odgovorna vakcina protiv žute groznice napravljena od kontaminiranog ljudskog krvnog seruma, a nakon primanja vakcina oko 50.000 vojnika razvilo je žuticu.

Virus nije otkriven sve do 1966. kada je Baruch Blumberg, tada radeći u Nacionalnim institutima za zdravlje (NIH), otkrio australijski antigen (kasnije poznat kao hepatitis B površinski antigen, ili HBsAg) u krvi australijskih Aboridžina.[132] Iako se sumnjalo na virus još od istraživanja koje je objavio Frederick MacCallum 1947.,[133] David Dane i drugi su otkrili virusnu česticu 1970. pomoću elektronske mikroskopije.[134] Godine 1971., FDA je izdala svoju prvu naredbu o provjeri zaliha krvi bankama krvi.[135] Do početka 1980-ih genom virusa je sekvenciran,[136] i prve vakcine su bile testirane.[137]

Društvo i kultura

[uredi | uredi izvor]

Svjetski dan hepatitisa, koji se obilježava 28. jula, ima za cilj podizanje globalne svijesti o hepatitisu B i hepatitisu C te podsticanje prevencije, dijagnoze i liječenja. Obilježavanje vodi Svjetski savez za hepatitis od 2007., a u maju 2010. dobio je globalnu podršku od Svjetske zdravstvene organizacije.[138]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 "Hepatitis B Fact Sheet". World Health Organization. 24. 6. 2022. Arhivirano s originala, 9. 8. 2022. Pristupljeno 9. 8. 2022.
  2. 1 2 Chang MH (juni 2007). "Hepatitis B virus infection". Semin Fetal Neonatal Med. 12 (3): 160–167. doi:10.1016/j.siny.2007.01.013. PMID 17336170.
  3. ↑ Vos, Theo; et al. (8. 10. 2016). "Global, regional, and national incidence, prevalence, and years lived with disability for 310 diseases and injuries, 1990-2015: a systematic analysis for the Global Burden of Disease Study 2015". Lancet. 388 (10053): 1545–1602. doi:10.1016/S0140-6736(16)31678-6. PMC 5055577. PMID 27733282.
  4. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 "Hepatitis B Fact sheet N°204". who.int. juli 2014. Arhivirano s originala, 9. 11. 2014. Pristupljeno 4. 11. 2014.
  5. 1 2 3 4 "Hepatitis B FAQs for the Public – Transmission". U.S. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). Arhivirano s originala, 11. 12. 2011. Pristupljeno 29. 11. 2011.
  6. ↑ Logan CM, Rice MK (1987). Logan's Medical and Scientific Abbreviations. J. B. Lippincott and Company. str. 232. ISBN 0-397-54589-4.
  7. ↑ "Hepatitis MedlinePlus". U.S. National Library of Medicine. Pristupljeno 19. 6. 2020.
  8. 1 2 Centers for Disease Control and Prevention (30. 3. 2022). "Hepatitis B Questions and Answers for the Public - Symptoms". Arhivirano s originala, 9. 8. 2022. Pristupljeno 9. 8. 2022.
  9. ↑ Rubin R, Strayer DS (2008). Rubin's Pathology : clinicopathologic foundations of medicine (5th izd.). Philadelphia: Wolters Kluwer/Lippincott Williams & Wilkins. str. 638. ISBN 9780781795166.
  10. ↑ Thomas HC (2013). Viral Hepatitis (4th izd.). Hoboken: Wiley. str. 83. ISBN 9781118637302. 7aQeAAAAQBAJ&pg=PA83.
  11. ↑ Global hepatitis report 2017 (PDF). WHO. 2017. ISBN 978-92-4-156545-5.
  12. ↑ Pungpapong S, Kim WR, Poterucha JJ (2007). "Natural History of Hepatitis B Virus Infection: an Update for Clinicians". Mayo Clinic Proceedings. 82 (8): 967–975. doi:10.4065/82.8.967. PMID 17673066.
  13. ↑ "Immunization coverage- Global immunization coverage 2021". World Health Organization. 14. 7. 2022. Arhivirano s originala, 10. 8. 2022. Pristupljeno 10. 8. 2022.
  14. ↑ Williams R (2006). "Global challenges in liver disease". Hepatology. 44 (3): 521–526. doi:10.1002/hep.21347. PMID 16941687. S2CID 23924901.
  15. 1 2 Block, Timothy M.; Chang, Kyong-Mi; Guo, Ju-Tao (29. 9. 2021). "Prospects for the Global Elimination of Hepatitis B". Annual Review of Virology. 8 (1): 437–458. doi:10.1146/annurev-virology-091919-062728. ISSN 2327-056X. PMID 34586871 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  16. ↑ Cox, Andrea L.; El-Sayed, Manal H.; Kao, Jia-Horng; Lazarus, Jeffrey V.; Lemoine, Maud; Lok, Anna S.; Zoulim, Fabien (septembar 2020). "Progress towards elimination goals for viral hepatitis". Nature Reviews Gastroenterology & Hepatology (jezik: engleski). 17 (9): 533–542. doi:10.1038/s41575-020-0332-6. ISSN 1759-5053. PMC 7376316. PMID 32704164.
  17. ↑ COMBATING HEPATITIS B AND C TO REACH ELIMINATION BY 2030. Geneva, Switzerland: World Health Organization. maj 2016. Pristupljeno 6. 1. 2022.
  18. 1 2 Nelson, Noele P.; Easterbrook, Philippa J.; McMahon, Brian J. (novembar 2017). "Epidemiology of Hepatitis B Virus Infection and Impact of Vaccination on Disease". Clinics in Liver Disease. 20 (4): 607–628. doi:10.1016/j.cld.2016.06.006. PMC 5582972. PMID 27742003.
  19. 1 2 3 4 5 World Health Organization (2021). "Global progress report on HIV, viral hepatitis and sexually transmitted infections, 2021" (PDF). World Health Organization. Pristupljeno 10. 8. 2022.
  20. ↑ Barker LF, Shulman NR, Murray R, Hirschman RJ, Ratner F, Diefenbach WC, Geller HM (1996). "Transmission of serum hepatitis. 1970". Journal of the American Medical Association. 276 (10): 841–844. doi:10.1001/jama.276.10.841. PMID 8769597.
  21. ↑ Terrault N, Roche B, Samuel D (juli 2005). "Management of the hepatitis B virus in the liver transplantation setting: a European and an American perspective". Liver Transpl. 11 (7): 716–32. doi:10.1002/lt.20492. PMID 15973718. S2CID 19746065.
  22. ↑ El-Serag HB, Rudolph KL (juni 2007). "Hepatocellular carcinoma: epidemiology and molecular carcinogenesis". Gastroenterology. 132 (7): 2557–76. doi:10.1053/j.gastro.2007.04.061. PMID 17570226.
  23. ↑ El-Serag HB (22. 9. 2011). "Hepatocellular carcinoma". New England Journal of Medicine. 365 (12): 1118–27. doi:10.1056/NEJMra1001683. PMID 21992124.
  24. ↑ Gan SI, Devlin SM, Scott-Douglas NW, Burak KW (oktobar 2005). "Lamivudine for the treatment of membranous glomerulopathy secondary to chronic hepatitis B infection". Canadian Journal of Gastroenterology. 19 (10): 625–9. doi:10.1155/2005/378587. PMID 16247526.
  25. ↑ Dienstag JL (februar 1981). "Hepatitis B as an immune complex disease". Seminars in Liver Disease. 1 (1): 45–57. doi:10.1055/s-2008-1063929. PMID 6126007. S2CID 9699144.
  26. ↑ Trepo C, Guillevin L (maj 2001). "Polyarteritis nodosa and extrahepatic manifestations of HBV infection: the case against autoimmune intervention in pathogenesis". Journal of Autoimmunity. 16 (3): 269–74. doi:10.1006/jaut.2000.0502. PMID 11334492.
  27. ↑ Alpert E, Isselbacher KJ, Schur PH (juli 1971). "The pathogenesis of arthritis associated with viral hepatitis. Complement-component studies". The New England Journal of Medicine. 285 (4): 185–9. doi:10.1056/NEJM197107222850401. PMID 4996611.
  28. 1 2 3 Liang TJ (maj 2009). "Hepatitis B: the virus and disease". Hepatology. 49 (5 Suppl): S13–21. doi:10.1002/hep.22881. PMC 2809016. PMID 19399811.
  29. ↑ Gocke DJ, Hsu K, Morgan C, Bombardieri S, Lockshin M, Christian CL (decembar 1970). "Association between polyarteritis and Australia antigen". Lancet. 2 (7684): 1149–53. doi:10.1016/S0140-6736(70)90339-9. PMID 4098431.
  30. ↑ Lai KN, Li PK, Lui SF, Au TC, Tam JS, Tong KL, Lai FM (maj 1991). "Membranous nephropathy related to hepatitis B virus in adults". The New England Journal of Medicine. 324 (21): 1457–63. doi:10.1056/NEJM199105233242103. PMID 2023605.
  31. ↑ Takekoshi Y, Tanaka M, Shida N, Satake Y, Saheki Y, Matsumoto S (novembar 1978). "Strong association between membranous nephropathy and hepatitis-B surface antigenaemia in Japanese children". Lancet. 2 (8099): 1065–8. doi:10.1016/S0140-6736(78)91801-9. PMID 82085. S2CID 28633855.
  32. ↑ "Hepatitis B FAQs for the Public". Centers for Disease Control and Prevention. Arhivirano s originala, 20. 8. 2015. Pristupljeno 24. 8. 2015.
  33. ↑ "Hepatitis B – the facts: IDEAS –Victorian Government Health Information, Australia". State of Victoria. 28. 7. 2009. Arhivirano s originala, 18. 9. 2011. Pristupljeno 19. 9. 2009.
  34. ↑ Custer B, Sullivan SD, Hazlet TK, Iloeje U, Veenstra DL, Kowdley KV (Nov–Dec 2004). "Global epidemiology of hepatitis B virus". Journal of Clinical Gastroenterology. 38 (10 Suppl 3): S158–68. doi:10.1097/00004836-200411003-00008. PMID 15602165. S2CID 39206739.
  35. ↑ Fairley CK, Read TR (februar 2012). "Vaccination against sexually transmitted infections". Current Opinion in Infectious Diseases. 25 (1): 66–72. doi:10.1097/QCO.0b013e32834e9aeb. PMID 22143117. S2CID 13524636.
  36. ↑ Buddeberg F, Schimmer BB, Spahn DR (septembar 2008). "Transfusion-transmissible infections and transfusion-related immunomodulation" (PDF). Best Practice & Research. Clinical Anaesthesiology. 22 (3): 503–17. doi:10.1016/j.bpa.2008.05.003. PMID 18831300. Arhivirano s originala (PDF), 7. 8. 2020. Pristupljeno 17. 12. 2018.
  37. ↑ Hughes RA (mart 2000). "Drug injectors and the cleaning of needles and syringes". European Addiction Research. 6 (1): 20–30. doi:10.1159/000019005. PMID 10729739. S2CID 45638523.
  38. ↑ Shi Z, Yang Y, Wang H, Ma L, Schreiber A, Li X, Sun W, Zhao X, Yang X, Zhang L, Lu W, Teng J, An Y (2011). "Breastfeeding of Newborns by Mothers Carrying Hepatitis B Virus: A Meta-analysis and Systematic Review". Archives of Pediatrics and Adolescent Medicine. 165 (9): 837–846. doi:10.1001/archpediatrics.2011.72. PMID 21536948.
  39. 1 2 Zuckerman AJ (1996). "Hepatitis Viruses". u Baron S, et al. (ured.). Baron's Medical Microbiology (4th izd.). University of Texas Medical Branch. ISBN 978-0-9631172-1-2. PMID 21413272. Arhivirano s originala, 14. 7. 2009.
  40. ↑ Locarnini S (2004). "Molecular Virology of Hepatitis B Virus". Seminars in Liver Disease. 24: 3–10. CiteSeerX 10.1.1.618.7033. doi:10.1055/s-2004-828672. PMID 15192795. S2CID 260320531 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
  41. ↑ Harrison T (2009). Desk Encyclopedia of General Virology. Boston: Academic Press. str. 455. ISBN 978-0-12-375146-1.
  42. ↑ McFadden, William M.; Sarafianos, Stefan G. (2023). "Biology of the hepatitis B virus (HBV) core and capsid assembly modulators (CAMs) for chronic hepatitis B (CHB) cure". Global Health & Medicine. 5 (4): 199–207. doi:10.35772/ghm.2023.01065. PMC 10461335 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 37655181 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  43. ↑ Howard CR (1986). "The Biology of Hepadnaviruses". Journal of General Virology. 67 (7): 1215–1235. doi:10.1099/0022-1317-67-7-1215. PMID 3014045.
  44. ↑ Kay A, Zoulim F (2007). "Hepatitis B virus genetic variability and evolution" (PDF). Virus Research. 127 (2): 164–176. doi:10.1016/j.virusres.2007.02.021. PMID 17383765.
  45. ↑ Buti M, Rodriguez-Frias F, Jardi R, Esteban R (decembar 2005). "Hepatitis B virus genome variability and disease progression: the impact of pre-core mutants and HBV genotypes". Journal of Clinical Virology. 34 (Suppl 1): S79–82. doi:10.1016/s1386-6532(05)80015-0. PMID 16461229.
  46. ↑ Glebe D, Urban S (januar 2007). "Viral and cellular determinants involved in hepadnaviral entry". World Journal of Gastroenterology. 13 (1): 22–38. doi:10.3748/wjg.v13.i1.22. PMC 4065874. PMID 17206752.
  47. 1 2 Beck J, Nassal M (januar 2007). "Hepatitis B virus replication". World Journal of Gastroenterology. 13 (1): 48–64. doi:10.3748/wjg.v13.i1.48. PMC 4065876. PMID 17206754.
  48. ↑ Watashi K, Wakita T (august 2015). "Hepatitis B Virus and Hepatitis D Virus Entry, Species Specificity, and Tissue Tropism". Cold Spring Harbor Perspectives in Medicine. 5 (8): a021378. doi:10.1101/cshperspect.a021378. PMC 4526719. PMID 26238794.
  49. ↑ Carter J (2013). Virology : principles and applications. Saunders, Venetia. Hoboken, N.J.: Wiley. ISBN 978-1-118-62979-6. OCLC 865013042.
  50. ↑ Li W, Miao X, Qi Z, Zeng W, Liang J, Liang Z (2010). "Hepatitis B virus X protein upregulates HSP90alpha expression via activation of c-Myc in human hepatocarcinoma cell line, HepG2". Virol. J. 7: 45. doi:10.1186/1743-422X-7-45. PMC 2841080. PMID 20170530.
  51. ↑ Yan H, Zhong G, Xu G, He W, Jing Z, Gao Z, Huang Y, Qi Y, Peng B, Wang H, Fu L, Song M, Chen P, Gao W, Ren B, Sun Y, Cai T, Feng X, Sui J, Li W (2012). "Sodium taurocholate cotransporting polypeptide is a functional receptor for human hepatitis B and D virus". eLife. 1: e00049. doi:10.7554/eLife.00049. PMC 3485615. PMID 23150796.
  52. ↑ Bruss V (januar 2007). "Hepatitis B virus morphogenesis". World J. Gastroenterol. 13 (1): 65–73. doi:10.3748/wjg.v13.i1.65. PMC 4065877. PMID 17206755.
  53. ↑ Thomas Tu; Magdalena A Budzinska; Nicholas A Shackel; Stephan Urban (10 april 2017). "HBV DNA Integration: Molecular Mechanisms and Clinical Implications". Viruses (jezik: engleski). 9 (4). doi:10.3390/V9040075. ISSN 1999-4915. PMC 5408681. PMID 28394272. Wikipodaci Q38732528.
  54. ↑ Kramvis A, Kew M, François G (mart 2005). "Hepatitis B virus genotypes". Vaccine. 23 (19): 2409–23. doi:10.1016/j.vaccine.2004.10.045. PMID 15752827.
  55. ↑ Magnius LO, Norder H (1995). "Subtypes, genotypes and molecular epidemiology of the hepatitis B virus as reflected by sequence variability of the S-gene". Intervirology. 38 (1–2): 24–34. doi:10.1159/000150411. PMID 8666521.
  56. ↑ Araujo, NM (decembar 2015). "Hepatitis B virus intergenotypic recombinants worldwide: An overview". Infection, Genetics and Evolution. 36: 500–10. Bibcode:2015InfGE..36..500A. doi:10.1016/j.meegid.2015.08.024. PMID 26299884.
  57. ↑ Mohsen RT, Al-azzawi RH, Ad'hiah AH (2019). "Hepatitis B virus genotypes among chronic hepatitis B patients from Baghdad, Iraq and their impact on liver function". Gene Reports. 17: 100548. doi:10.1016/j.genrep.2019.100548. S2CID 209577328.
  58. ↑ Norder H, Couroucé AM, Magnius LO (1994). "Complete genomes, phylogenic relatedness and structural proteins of six strains of the hepatitis B virus, four of which represent two new genotypes". Virology. 198 (2): 489–503. doi:10.1006/viro.1994.1060. PMID 8291231.
  59. ↑ Shibayama T, Masuda G, Ajisawa A, Hiruma K, Tsuda F, Nishizawa T, Takahashi M, Okamoto H (maj 2005). "Characterization of seven genotypes (A to E, G and H) of hepatitis B virus recovered from Japanese patients infected with human immunodeficiency virus type 1". Journal of Medical Virology. 76 (1): 24–32. doi:10.1002/jmv.20319. PMID 15779062. S2CID 25288772.
  60. ↑ Schaefer S (januar 2007). "Hepatitis B virus taxonomy and hepatitis B virus genotypes". World Journal of Gastroenterology. 13 (1): 14–21. doi:10.3748/wjg.v13.i1.14. PMC 4065870. PMID 17206751.
  61. ↑ Tong S, Li J, Wands JR (1999). "Carboxypeptidase D is an avian hepatitis B virus receptor". Journal of Virology. 73 (10): 8696–8702. doi:10.1128/JVI.73.10.8696-8702.1999. PMC 112890. PMID 10482623.
  62. ↑ Glebe D, Urban S (januar 2007). "Viral and cellular determinants involved in hepadnaviral entry". World J. Gastroenterol. 13 (1): 22–38. doi:10.3748/wjg.v13.i1.22. PMC 4065874. PMID 17206752.
  63. ↑ Coffin CS, Mulrooney-Cousins PM, van Marle G, Roberts JP, Michalak TI, Terrault NA (april 2011). "Hepatitis B virus (HBV) quasispecies in hepatic and extrahepatic viral reservoirs in liver transplant recipients on prophylactic therapy". Liver Transpl. 17 (8): 955–62. doi:10.1002/lt.22312. PMID 21462295. S2CID 206211853.
  64. ↑ Iannacone M, Sitia G, Ruggeri ZM, Guidotti LG (2007). "HBV pathogenesis in animal models: Recent advances on the role of platelets". Journal of Hepatology. 46 (4): 719–726. doi:10.1016/j.jhep.2007.01.007. PMC 1892635. PMID 17316876.
  65. ↑ Iannacone M, Sitia G, Isogawa M, Marchese P, Castro MG, Lowenstein PR, Chisari FV, Ruggeri ZM, Guidotti LG (novembar 2005). "Platelets mediate cytotoxic T lymphocyte-induced liver damage". Nat. Med. 11 (11): 1167–9. doi:10.1038/nm1317. PMC 2908083. PMID 16258538.
  66. ↑ Bonino F, Chiaberge E, Maran E, Piantino P (1987). "Serological markers of HBV infectivity". Ann. Ist. Super. Sanità. 24 (2): 217–23. PMID 3331068.
  67. ↑ Karayiannis P, Thomas HC (2009). Mahy BW, van Regenmortel MH (ured.). Desk Encyclopedia of Human and Medical Virology. Boston: Academic Press. str. 110. ISBN 978-0-12-375147-8.
  68. ↑ Liaw YF, Brunetto MR, Hadziyannis S (2010). "The natural history of chronic HBV infection and geographical differences". Antiviral Therapy. 15 (3_suppl): 25–33. doi:10.3851/IMP1621. PMID 21041901. S2CID 25592461.
  69. ↑ Azmi, Ahmad Najib (2014). "Practical approach in hepatitis B e antigen-negative individuals to identify treatment candidates". World Journal of Gastroenterology (jezik: engleski). 20 (34): 12045. doi:10.3748/wjg.v20.i34.12045. ISSN 1007-9327. PMC 4161793. PMID 25232242.
  70. 1 2 Kramvis, Anna; Chang, Kyong-Mi; Dandri, Maura; Farci, Patrizia; Glebe, Dieter; Hu, Jianming; Janssen, Harry L. A.; Lau, Daryl T. Y.; Penicaud, Capucine; Pollicino, Teresa; Testoni, Barbara; Van Bömmel, Florian; Andrisani, Ourania; Beumont-Mauviel, Maria; Block, Timothy M. (novembar 2022). "A roadmap for serum biomarkers for hepatitis B virus: current status and future outlook". Nature Reviews Gastroenterology & Hepatology (jezik: engleski). 19 (11): 727–745. doi:10.1038/s41575-022-00649-z. ISSN 1759-5045. PMC 9298709 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 35859026 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  71. ↑ Lok AS, McMahon BJ (februar 2007). "Chronic hepatitis B". Hepatology. 45 (2): 507–39. doi:10.1002/hep.21513. hdl:2027.42/55941. PMID 17256718. S2CID 8713169.
  72. ↑ Chu CM, Liaw YF (novembar 2007). "Predictive factors for reactivation of hepatitis B following hepatitis B e antigen seroconversion in chronic hepatitis B". Gastroenterology. 133 (5): 1458–65. doi:10.1053/j.gastro.2007.08.039. PMID 17935720.
  73. ↑ Lazarevic, Ivana; Banko, Ana; Miljanovic, Danijela; Cupic, Maja (24. 8. 2019). "Immune-Escape Hepatitis B Virus Mutations Associated with Viral Reactivation upon Immunosuppression". Viruses (jezik: engleski). 11 (9): 778. doi:10.3390/v11090778. ISSN 1999-4915. PMC 6784188. PMID 31450544.
  74. ↑ Zoulim F (novembar 2006). "New nucleic acid diagnostic tests in viral hepatitis". Semin. Liver Dis. 26 (4): 309–317. doi:10.1055/s-2006-951602. PMID 17051445. S2CID 260317291 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
  75. ↑ Su, Yih-Ping; Lin, Selena Y.; Su, Ih-Jen; Kao, Yu-Lan; Shen, Shih-Chun; Earl, Joshua P.; Ehrlich, Garth D.; Chen, Cheng-Yi; Huang, Wenya; Su, Ying-Hsiu; Tsai, Hung-Wen (januar 2024). "Characterization of integrated hepatitis B virus DNA harboring pre-S mutations in hepatocellular carcinoma patients with ground glass hepatocytes". Journal of Medical Virology (jezik: engleski). 96 (1). doi:10.1002/jmv.29348. ISSN 0146-6615. PMC 10802935 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 38180275 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  76. 1 2 3 Schillie S, Murphy TV, Sawyer M, Ly K, Hughes E, Jiles R, et al. (decembar 2013). "CDC guidance for evaluating health-care personnel for hepatitis B virus protection and for administering postexposure management". MMWR. Recommendations and Reports. 62 (RR-10): 1–19. PMID 24352112. Arhivirano s originala, 19. 6. 2017.
  77. ↑ COMMITTEE ON INFECTIOUS DISEASES; COMMITTEE ON FETUS AND NEWBORN (septembar 2017). "Elimination of Perinatal Hepatitis B: Providing the First Vaccine Dose Within 24 Hours of Birth". Pediatrics. 140 (3): e20171870. doi:10.1542/peds.2017-1870. PMID 28847980.
  78. ↑ Chan SL, Wong VW, Qin S, Chan HL (januar 2016). "Infection and Cancer: The Case of Hepatitis B". Journal of Clinical Oncology. 34 (1): 83–90. doi:10.1200/JCO.2015.61.5724. PMID 26578611.
  79. 1 2 Lee C, Gong Y, Brok J, Boxall EH, Gluud C (april 2006). "Hepatitis B immunisation for newborn infants of hepatitis B surface antigen-positive mothers". The Cochrane Database of Systematic Reviews (2): CD004790. doi:10.1002/14651858.CD004790.pub2. PMID 16625613.
  80. ↑ Wong F, Pai R, Van Schalkwyk J, Yoshida EM (2014). "Hepatitis B in pregnancy: a concise review of neonatal vertical transmission and antiviral prophylaxis". Annals of Hepatology. 13 (2): 187–95. doi:10.1016/S1665-2681(19)30881-6. PMID 24552860.
  81. ↑ Hyun MH, Lee YS, Kim JH, Je JH, Yoo YJ, Yeon JE, Byun KS (juni 2017). "Systematic review with meta-analysis: the efficacy and safety of tenofovir to prevent mother-to-child transmission of hepatitis B virus". Alimentary Pharmacology & Therapeutics. 45 (12): 1493–1505. doi:10.1111/apt.14068. PMID 28436552. S2CID 23620357.
  82. ↑ Eke AC, Eleje GU, Eke UA, Xia Y, Liu J (februar 2017). "Hepatitis B immunoglobulin during pregnancy for prevention of mother-to-child transmission of hepatitis B virus". The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2017 (2): CD008545. doi:10.1002/14651858.CD008545.pub2. PMC 6464495. PMID 28188612.
  83. ↑ Sangkomkamhang US, Lumbiganon P, Laopaiboon M (novembar 2014). "Hepatitis B vaccination during pregnancy for preventing infant infection". The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2014 (11): CD007879. doi:10.1002/14651858.CD007879.pub3. PMC 7185858. PMID 25385500.
  84. ↑ Shepard CW, Simard EP, Finelli L, Fiore AE, Bell BP (2006). "Hepatitis B virus infection: epidemiology and vaccination". Epidemiologic Reviews. 28: 112–25. doi:10.1093/epirev/mxj009. PMID 16754644.
  85. 1 2 Chen W, Gluud C (oktobar 2005). "Vaccines for preventing hepatitis B in health-care workers". The Cochrane Database of Systematic Reviews (4): CD000100. doi:10.1002/14651858.CD000100.pub3. PMID 16235273.
  86. 1 2 Schroth RJ, Hitchon CA, Uhanova J, Noreddin A, Taback SP, Moffatt ME, Zacharias JM (19. 7. 2004). "Hepatitis B vaccination for patients with chronic renal failure". The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2010 (3): CD003775. doi:10.1002/14651858.CD003775.pub2. PMC 8406712 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 15266500.
  87. ↑ "Men Who Have Sex with Men | Populations and Settings | Division of Viral Hepatitis | CDC". www.cdc.gov (jezik: engleski). 31. 5. 2015. Pristupljeno 13. 12. 2017.
  88. 1 2 Lutgens SP, Nelissen EC, van Loo IH, Koek GH, Derhaag JG, Dunselman GA (22. 7. 2009). "To do or not to do: IVF and ICSI in chronic hepatitis B virus carriers". Human Reproduction. 24 (11): 2676–8. doi:10.1093/humrep/dep258. PMID 19625309.
  89. 1 2 LeFevre ML (juli 2014). "Screening for hepatitis B virus infection in nonpregnant adolescents and adults: U.S. Preventive Services Task Force recommendation statement". Annals of Internal Medicine. 161 (1): 58–66. doi:10.7326/M14-1018. PMID 24863637. S2CID 9394711.
  90. ↑ Owens DK, Davidson KW, Krist AH, Barry MJ, Cabana M, Caughey AB, et al. (juli 2019). "Screening for Hepatitis B Virus Infection in Pregnant Women: US Preventive Services Task Force Reaffirmation Recommendation Statement". JAMA. 322 (4): 349–354. doi:10.1001/jama.2019.9365. PMID 31334800.
  91. ↑ Hollinger FB, Lau DT (decembar 2006). "Hepatitis B: the pathway to recovery through treatment". Gastroenterology Clinics of North America. 35 (4): 895–931. doi:10.1016/j.gtc.2006.10.002. PMID 17129820.Šablon:Registration required
  92. ↑ HBV FAQs for Health Professionals | Division of Viral Hepatitis | CDC Arhivirano 20. 8. 2017. na Wayback Machine
  93. ↑ Lai CL, Yuen MF (juli 2007). "The natural history and treatment of chronic hepatitis B: a critical evaluation of standard treatment criteria and end points". Annals of Internal Medicine. 147 (1): 58–61. doi:10.7326/0003-4819-147-1-200707030-00010. PMID 17606962. S2CID 40746103.
  94. ↑ ref name="pmid21195373">Alberti A, Caporaso N (januar 2011). "HBV therapy: guidelines and open issues". Digestive and Liver Disease. 43 (Suppl 1): S57-63. doi:10.1016/S1590-8658(10)60693-7. PMID 21195373.
  95. ↑ Terrault NA, Bzowej NH, Chang KM, Hwang JP, Jonas MM, Murad MH (januar 2016). "AASLD guidelines for treatment of chronic hepatitis B". Hepatology. 63 (1): 261–83. doi:10.1002/hep.28156. PMC 5987259. PMID 26566064.
  96. ↑ "Approved Hepatitis B Drugs for Adults (United States)". 2024.
  97. 1 2 3 4 Guidelines for the prevention, care and treatment of persons with chronic hepatitis b infection (PDF). World Health Organization. Mar 2015. ISBN 978924154905-9. Arhivirano (PDF) s originala, 19. 3. 2015. Pristupljeno 10. 7. 2025.
  98. 1 2 Dienstag JL (2008). "Hepatitis B Virus Infection". New England Journal of Medicine. 359 (14): 1486–1500. doi:10.1056/NEJMra0801644. PMID 18832247.
  99. ↑ Pramoolsinsup C (februar 2002). "Management of viral hepatitis B". Journal of Gastroenterology and Hepatology. 17 (Suppl): S125–45. doi:10.1046/j.1440-1746.17.s1.3.x. PMID 12000599. S2CID 26270129.(Pretplata potrebna)
  100. ↑ Cao GW (decembar 2009). "Clinical relevance and public health significance of hepatitis B virus genomic variations". World Journal of Gastroenterology. 15 (46): 5761–9. doi:10.3748/wjg.15.5761. PMC 2791267. PMID 19998495.
  101. ↑ Bell SJ, Nguyen T (2009). "The management of hepatitis B". Aust Prescr. 32 (4): 99–104. doi:10.18773/austprescr.2009.048.
  102. ↑ Kerkar N (2005). "Hepatitis B in children: complexities in management". Pediatric Transplantation. 9 (5): 685–691. doi:10.1111/j.1399-3046.2005.00393.x. PMID 16176431. S2CID 6437448.
  103. ↑ Taylor JM (2006). "Hepatitis delta virus". Virology. 344 (1): 71–76. doi:10.1016/j.virol.2005.09.033. PMID 16364738.
  104. ↑ Oliveri F, Brunetto MR, Actis GC, Bonino F (novembar 1991). "Pathobiology of chronic hepatitis virus infection and hepatocellular carcinoma (HCC)". Ital J Gastroenterol. 23 (8): 498–502. PMID 1661197.
  105. ↑ Peters MG (januar 2019). "Hepatitis B Virus Infection: What Is Current and New". Topics in Antiviral Medicine. 26 (4): 112–116. PMC 6372357. PMID 30641484.
  106. ↑ Vierling JM (novembar 2007). "The immunology of hepatitis B". Clin Liver Dis. 11 (4): 727–759, vii–759. doi:10.1016/j.cld.2007.08.001. PMID 17981227.
  107. ↑ Villa E, Fattovich G, Mauro A, Pasino M (januar 2011). "Natural history of chronic HBV infection: special emphasis on the prognostic implications of the inactive carrier state versus chronic hepatitis". Digestive and Liver Disease. 43 (Suppl 1): S8–14. doi:10.1016/S1590-8658(10)60686-X. hdl:11380/697489. PMID 21195374.
  108. ↑ Katz LH, Fraser A, Gafter-Gvili A, Leibovici L, Tur-Kaspa R (februar 2008). "Lamivudine prevents reactivation of hepatitis B and reduces mortality in immunosuppressed patients: systematic review and meta-analysis". Journal of Viral Hepatitis. 15 (2): 89–102. doi:10.1111/j.1365-2893.2007.00902.x. PMID 18184191. S2CID 37659362.
  109. ↑ Roche B, Samuel D (januar 2011). "The difficulties of managing severe hepatitis B virus reactivation". Liver International. 31 (Suppl 1): 104–10. doi:10.1111/j.1478-3231.2010.02396.x. PMID 21205146. S2CID 19400774.
  110. 1 2 3 Mastroianni CM, Lichtner M, Citton R, Del Borgo C, Rago A, Martini H, Cimino G, Vullo V (septembar 2011). "Current trends in management of hepatitis B virus reactivation in the biologic therapy era". World Journal of Gastroenterology. 17 (34): 3881–7. doi:10.3748/wjg.v17.i34.3881. PMC 3198017. PMID 22025876.
  111. ↑ Bonacini, Maurizio, MD. "Hepatitis B Reactivation". University of Southern California Department of Surgery. Arhivirano s originala, 27. 11. 2008. Pristupljeno 24. 1. 2009.
  112. ↑ "Hepatitis B incidence rate". Our World in Data. Pristupljeno 5. 3. 2020.
  113. ↑ "Hepatitis B". World Health Organization. Pristupljeno 22. 12. 2024.
  114. ↑ Jennifer H. MacLachlan; Benjamin C. Cowie (maj 2015). "Hepatitis B Virus Epidemiology". Cold Spring Harbor Perspectives in Medicine. Cold Spring Harbor Laboratory Press. 5 (5): a021410. doi:10.1101/cshperspect.a021410. PMC 4448582. PMID 25934461.
  115. ↑ World Health Organization (2021). "Viral Hepatitis Scorecard 2021: African Region". WHO Regional Office for Africa. Arhivirano s originala (PDF), 10. 8. 2022. Pristupljeno 12. 8. 2022.
  116. ↑ Ha, Emmeline; Kim, Frederic; Blanchard, Janice; Juon, Hee-Soon (2019). "Prevalence of Chronic Hepatitis B and C Infection in Mongolian Immigrants in the Washington, District of Columbia, Metropolitan Area, 2016–2017". Preventing Chronic Disease. 16: E08. doi:10.5888/pcd16.180104. PMC 6362705. PMID 30676936.
  117. ↑ Dashtseren, B.; Bungert, A.; Bat-Ulzii, P.; Enkhbat, M.; Lkhagva-Ochir, O.; Jargalsaikhan, G.; Enkhbat, A.; Oidovsambuu, O.; Klemen, J.; Dashdorj, N.; Dashdorj, N.; Genden, Z.; Yagaanbuyant, D. (2017). "Endemic prevalence of hepatitis B and C in Mongolia: A nationwide survey amongst Mongolian adults". Journal of Viral Hepatitis. 24 (9): 759–767. doi:10.1111/jvh.12697. PMID 28211256.
  118. ↑ Alter MJ (2003). "Epidemiology and prevention of hepatitis B". Seminars in Liver Disease. 23 (1): 39–46. doi:10.1055/s-2003-37583. PMID 12616449. S2CID 25088865.
  119. ↑ Huai Wang; Peixuan Men; Yufeng Xiao; Pei Gao (18. 9. 2019). "Hepatitis B infection in the general population of China: a systematic review and meta-analysis". BMC Infectious Diseases. 19 (1): 811. doi:10.1186/s12879-019-4428-y. PMC 6751646. PMID 31533643.
  120. ↑ Madhumita Premkumar; Yogesh Kumar Chawla (15. 10. 2021). "Chronic Hepatitis B: Challenges and Successes in India". Clinical Liver Disease. 18 (3): 111–116. doi:10.1002/cld.1125. PMC 8518333 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 34691396 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  121. ↑ Australasian Society for HIV, Viral Hepatitis and Sexual Health Medicine. "GESA Australian Consensus Recommendations". B Positive - Hepatitis B for Primary Care. Prevalence and epidemiology of hepatitis B. Arhivirano s originala, 11. 8. 2022. Pristupljeno 11. 8. 2022.
  122. ↑ Pan American Health Organization (decembar 2016). "Hepatitis B and C in the Spotlight. A public health response in the Americas, 2016" (PDF). IRIS PAHO. Pristupljeno 11. 8. 2022.
  123. ↑ "Global hepatitis report, 2017". World Health Organization. 19. 4. 2017. Arhivirano s originala, 11. 8. 2022. Pristupljeno 11. 8. 2022.
  124. ↑ H. Roberts; K.N. Ly; S. Yin; E. Hughes; E. Teshale; R. Jiles (7. 6. 2021). "Prevalence of Hepatitis B Virus (HBV) Infection, Vaccine-Induced Immunity, and Susceptibility among At-Risk Populations: U.S. Households, 2013-2018". Hepatology. 74 (5): 2353–2365. doi:10.1002/hep.31991. PMID 34097776 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć). S2CID 235371274 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć). Pristupljeno 11. 8. 2022.
  125. 1 2 3 4 Kocher, Arthur; Papac, Luka; Barquera, Rodrigo; Key, Felix M.; Spyrou, Maria A.; Hübler, Ron; Rohrlach, Adam B.; Aron, Franziska; Stahl, Raphaela; Wissgott, Antje; Bömmel, Florian van (8. 10. 2021). "Ten millennia of hepatitis B virus evolution". Science (jezik: engleski). 374 (6564): 182–188. Bibcode:2021Sci...374..182K. doi:10.1126/science.abi5658. hdl:1826/17264. PMID 34618559 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć). S2CID 238475573 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
  126. 1 2 Mühlemann B, Jones TC, Damgaard PB, Allentoft ME, Shevnina I, Logvin A, et al. (maj 2018). "Ancient hepatitis B viruses from the Bronze Age to the Medieval period". Nature. 557 (7705): 418–423. Bibcode:2018Natur.557..418M. doi:10.1038/s41586-018-0097-z. PMID 29743673. S2CID 13684815.
  127. 1 2 Ben Guarino (9. 5. 2018). "New strains of hepatitis B virus discovered in ancient human remains". The Washington Post. Pristupljeno 9. 1. 2018.
  128. ↑ Davis, Jane (2013). "Molecular Epidemiology of Hepatitis B in the Indigenous People of Northern Australia". Journal of Gastroenterology and Hepatology. 2013 July (7): 1234–41. doi:10.1111/jgh.12177. PMID 23432545. S2CID 5208526.
  129. ↑ Gerlich, Wolfram (2013). "Medical Virology of Hepatitis B: how it began and where we are now". Virology Journal. 2013, 10: 239. doi:10.1186/1743-422X-10-239. PMC 3729363. PMID 23870415.
  130. ↑ Paraskevis, Dimitrios (2013). "Dating the Origin and Dispersal of Hepatitis B Virus Infection in Humans and Primates". Hepatology. 2013 (3): 908–16. doi:10.1002/hep.26079. PMID 22987324. S2CID 25933906.
  131. ↑ Lurman A (1885). "Eine icterus epidemic". Berl Klin Woschenschr (jezik: njemački). 22: 20–3.
  132. ↑ Alter HJ, Blumberg BS (mart 1966). "Further studies on a "new" human isoprecipitin system (Australia antigen)". Blood. 27 (3): 297–309. doi:10.1182/blood.V27.3.297.297. PMID 5930797.
  133. ↑ MacCallum FO (1947). "Homologous serum hepatitis". Lancet. 2 (6480): 691–692. doi:10.1016/S0140-6736(47)90722-8.
  134. ↑ Dane DS, Cameron CH, Briggs M (april 1970). "Virus-like particles in serum of patients with Australia-antigen-associated hepatitis". Lancet. 1 (7649): 695–8. doi:10.1016/S0140-6736(70)90926-8. PMID 4190997.
  135. ↑ "Hepatitis B Vaccine History". Hepatitis B Foundation. Pristupljeno 8. 11. 2020.
  136. ↑ Galibert F, Mandart E, Fitoussi F, Tiollais P, Charnay P (oktobar 1979). "Nucleotide sequence of the hepatitis B virus genome (subtype ayw) cloned in E. coli". Nature. 281 (5733): 646–50. Bibcode:1979Natur.281..646G. doi:10.1038/281646a0. PMID 399327.
  137. ↑ "Hepatitis B vaccine". Lancet. 2 (8206): 1229–1230. decembar 1980. doi:10.1016/S0140-6736(80)92484-8. PMID 6108398. S2CID 43614988.
  138. ↑ "Viral hepatitis" (PDF). World Health Organization. Arhivirano (PDF) s originala, 11. 8. 2011.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Šablon:SPB i SPI

Šablon:Good article

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Hepatitis_B&oldid=3810186"