Londonsku galeriju Guggenheim Jeune otvorila je 24. siječnja 1938., s 30 crteža Jeana Cocteaua. Galerija je iste godine postala hit, osobito kada je u njoj po prvi puta izložen Vasilij Kandinsky, a potom suvremene skulpture, među kojima su se isticali Henry Moore, Hans Arp, Brancusi, Alexander Calder i Anton Pevsner. Bez obzira na uspjeh galerije, Peggy je postala umorna od povremenog pokazivanja radova nekih umjetnika. Iste ju je godine zaokupila ideja “otvaranja muzeja moderne umjetnosti u Londonu”. Željela je znati unaprijed koji bi umjetnici i škole bili zastupljeni u tom muzeju. Za svog je savjetnika odabrala kritičara Herberta Reada i zamolila ga da joj sastavi listu svih relevantnih djela.
Potpuna ležernost
Dok je Europa podrhtavala na rubu rata, Peggy Guggenheim krenula je u svoj umjetnički križarski rat. Odlučila je “kupovati sliku dnevno”. Tražila je djela Dalija, Braqua, Picassa, Mondriana, i Fernanda Legera čije je djelo kupila na dan Hitlerove invazije Norveške. Umjetnik je bio zadivljen njezinom hladnokrvnošću. U zimi 1939. i na proljeće 1940. kupovala je radove Miroa, Picassa, Maxa Ernsta, patrolirala je po pariškim ateljeima, odakle je skupljala sve što joj se činilo vrijednim. Kupovala je Brancusija u trenu kad su njemačke trupe ulazile u grad.
Invazija je ipak zaustavila njezine operacije. S Maxom Ernstom, za kojeg će se kasnije udati i razvesti nakon dvije godine, bježi iz okupirane Francuske u srpnju 1941., te odlazi u svoj voljeni New York. Tamo nije gubila vrijeme. U listopadu 1942. otvara svoj muzej-galeriju “Art of this Century” na Manhattanu, gdje izlaže sve svoje kubiste, apstraktne slikare i nadrealiste. Na otvaranju galerije nosila je, prema Antonu Gillu, “jednu naušnicu koju je za nju izradio Calder i drugu Yvesa Tanguya, čime je pokazala poštovanje prema raznim školama koje je podržavala.”
Otkrivala genije
Djela vodećih europskih umjetnika miješala su se u njezinoj galeriji s djelima mladih i tada nepoznatih Amerikanaca: Roberta Motherwella, Marka Rothka, Janet Sobel, Clyfforda Stilla, te Jacksona Pollocka kao najveće atrakcije. U filmu “Pollock” Eda Harrisa, u kojem je Peggy igrala Amy Madigan, daje nam se naslutiti da je imala aferu sa svojim štićenikom: zapravo, on je jedan od rijetkih koji je umakao Peggynoj mreži. Nije joj se sviđao jer je previše pio. Ali pomagala mu je svakog mjeseca i prodavala njegove radove: naručila je njegovu najveću sliku, Mural, i poklonila je Univerzitetu u Iowi. Bez Peggyne pomoći pitanje je bi li američki apstraktni ekspresionizam uopće preživio. Nakon rata Peggy otkriva Veneciju. Godine 1948. njezina je kolekcija izložena na venecijanskom Bijenalu. Prvi puta su Pollock, Rothko i Arshile Gorky viđeni u Europi. Izložila ih je zajedno s europskim remek-djelima koja je kupovala u predvečerje rata: bila je to paradigmatska kolekcija moderne umjetnosti Zapada.
Godinu dana kasnije, kupila je Palazzo Venier dei Leoni na Canalu Grande, te održala izložbu skulptura u vrtu. Potom je njezina kolekcija izložena u Firenci, Milanu, Amsterdamu, Brusselesu, Zurichu, prije nego što je zauvijek smještena u Palazzu. Od 1951. svakoga je ljeta otvarala vrata svojeg Palazza publici. I premda je donirala palaču i kolekciju Fondaciji Solomona Guggenheima, znatiželjni turisti i dalje slobodno obilaze njezin Palazzo i umjetnička djela smještena unutra. Umrla je 23. prosinca 1979. Njezin je pepeo zakopan u sjeni Palazza, nedaleko pepela njezinih voljenih pasa. Ti su psi zauvijek ostali simbolima njezina raspusnog bogatog života, kojeg je ona nadrasla zato što je voljela umjetnost više od vlastita novca. I vjerovala je da neka djela zaslužuju da ih se kupi bez obzira na to što ih potom neće moći prodati: iz sasvim plemenitih razloga, da ih sačuva za generacije koje dolaze.
Piše: Anri Paravić
