U morskim dubinama, u svijetu hipnotičkog plavetnila i neprobojne tišine, snivaju gorostasi obrasli morskim travama – brodske olupine. Njihov tihi dom s vremena na vrijeme posjete rekreativni ronioci, možda ne sluteći da hrđa potopljenih brodova još čuva uspomene na burnu prošlost. Evo nekoliko zanimljivih primjera!
Amfore stare dva tisućljeća
U blizini grčkog otoka Kefalonije, tijekom sonarnog pregleda morskog dna, znanstvenici su početkom 2020. godine otkrili ostatke drevna rimskog broda. Analiza je pokazala da je potonuo prije puna dva tisućljeća. Riječ je o jednoj od najstarijih te definitivno najvećoj olupini pronađenoj u istočnom Sredozemlju: sa trideset pet metara dužine, brod je dvostruko veći od većine plovila koja su se gradila u to vrijeme.
Prevozio je oko šest tisuća amfora, a u tim nevjerojatno dobro očuvanim posudama od terakote najčešće su se nalazile namirnice poput pšenice, ječma, maslinova ulja i vina. Prekrivena algama, olupina je počivala na dubinu od šezdeset metara, a njeno istraživanje provela je mreža “Oceanus”, koja djeluje pri Sveučilištu u Patrasu i koristi tehnike umjetne inteligencije za obradu slika.
Olupina je znanstvenicima pružila mnoštvo informacija o tadašnjim brodskim rutama, trgovanju, skladištenju namirnica i brodogradnji. “Riječ je o otkriću od iznimnog značaja”, ispričao je arheolog George Ferentinos, voditelj istraživanja.
Na dnu Jadrana: Nijemi svjedoci burne prošlosti
Premda je ronilaštvo kod nas zanemaren sport, valja reći da smo po broju podvodnih atrakcija među prvima u svijetu, bok uz bok s razvikanom Italijom ili Egiptom. Jadransko more krije čak 15.000 brodova, podmornica, zrakoplova te ostalih olupina, neodoljivo privlačnih iskusnim roniocima.
Najvrednija je “Leteća tvrđava B-17”, američki bombarder koji je 1944. sletio na more i potonuo kod otoka Visa. Prevozio je 11 članova posade i gotovo 8.000 kilograma bombi. Budući da se nalazi na dubini od 74 metra, ostao je zaštićen od pljačkaša, tako da su u njemu pronađeni mnogi osobni predmeti članova posade, od maski za disanje do osobnih dokumenata.
Istraživanja je vrijedna i olupina austro-ugarskog putničkog parobroda “Baron Gausch”, koja sniva na dnu mora zapadno od Brijuna. U kolovozu 1914., brod je prevozio obitelji austrijskih časnika na ruti Boka Kotorska-Mali Lošinj-Trst. Do najveće civilne nesreće austro-ugarske mornarice došlo je zbog kapetanove želje da skrati vrijeme putovanja: usprkos upozorenjima, pokušao je proći kroz minsko polje. Nije uspio. Ulazak u olupinu dopušten je samo kroz prve dvije palube, zbog sigurnosnih razloga. Vidljivost je izvrsna, a prizor zarđalog trupa na kojem se jasno ističe rupa od eksplozije istodobno potresan i fascinantan.
Južno od Pule, tridesetak metara ispod morske površine, nalaze se pak ostaci “Drage”, radnog broda za vađenje pijeska s morskog dna, koji je potonuo je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je spoj preopterećenja i lošeg vremena uzrokovao pucanje pramčanog dijela i brz prodor vode.
U podmorju nedaleko Ližnjana, svoj vječni dom je našao talijanski razarač “Cesare Rossarol”, koji je 1918. nabasao na podvodnu minu te potonuo, povukavši sa sobom sedamdeset dvije duše.
Senzacionalno otkriće olupine slavnog jedrenjaka
Antarktika, ledom okovani kontinent što okružuje južni pol Zemlje, umnogome je planet za sebe. Nitko je ne posjeduje – jedini je kontinent na kojem ne važi suverenitet kao klasični politički koncept. Ujedno je jedini ljudima nenaseljeni kontinent – ako ne računamo onih nekoliko tisuća ljudi koji svake godine borave u istraživačkim stanicama. Šibana snažnim vjetrovima, s temperaturama koje padaju do minus devedeset Celzijevih stupnjeva, domovina je neobičnih i zastrašujućih organizama koji su se prilagodili životu u ekstremnim uvjetima. Upravo iz ove ledene pustoši stigla je vijest o jednom od najvećih arheoloških otkrića novijeg doba.
Ispod antarktičkog leda, na dubini većoj od tri tisuće metara, znanstvenici su u ožujku 2022. godine pronašli olupinu “Endurancea”, jednog od najpoznatijih brodova svih vremena. Jedrenjak s tri jarbola, na kojem je plovio glasoviti polarni istraživač Ernest Henry Shackleton (1874. – 1922.), potonuo je u studenome 1915. godine, tijekom Shackletonova neuspjelog pokušaja da ostvari prvi kopneni prijelaz preko Antarktike.
Plan je propao kad je brod potonuo i ostavio istraživača i članove njegove posade nasukane na antarktičkom ledu. Nesretni ljudi pješačili su preko morskog leda, da bi potom, u čamcima za spašavanje, stigli do nenaseljenog otoka Elephanta, stotinama kilometara udaljenog od najbližeg naselja. Nakon što je povratio snagu, hrabri Shackleton je, s četiri člana posade, u malenom čamcu veslao gotovo tisuću i pol kilometara. Konačno, stigli su do otoka South Georgia, gdje im je pružena pomoć. Ostatak posade s Elephanta Shackleton je pokupio u kolovozu 1916., dvije godine nakon što je njegova ekspedicija isplovila iz Londona. Unatoč stravičnim peripetijama, svi članovi posade “Endurancea” uspjeli su se vratiti svojim domovima.
Članovi znanstvene ekspedicije “Endurance22”, koja je pronašla drvenu olupinu, s ponosom su istaknuli da su svi prethodni pokušaju njenog lociranja, zbog pogibeljnih uvjeta koji vladaju u Weddellovom moru, bili fijasko. Trijumfalnu misiju organizirala je “Zaklada Falklands Maritime Heritage”, koristeći podvodna vozila “Sabertooths”, opremljena kamerama i skenerima visoke razlučivosti.
Piše: Lucija Kapural
