Mačevanje u Hrvatskoj nikada nije bilo osobito popularno, no posljednjih godina sve češće se pojavljuje u sportskim dvoranama. S obzirom na to, povijest ovog plemenitog sporta kod nas ostaje slabo poznata. Jeste li čuli za Helene Mayer? Vjerojatno niste, a trebali biste. Helene Mayer bila je najistaknutija sportašica u mačevanju međuratne Njemačke. Bila je talentirana, visoka, plava i zapravo ideal arijevske sportašice s jednom “manom” židovskim podrijetlom. U razdoblju kada je nacistička ideologija počela dominirati javnim životom, ta kombinacija bila je nepoželjna.
Trinaestogodišnja prvakinja
Godine 1924. sa samo trinaest godina, Mayer je postala njemačka državna prvakinja u mačevanju. Titulu je zadržala punih šest godina. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1932. uoči natjecanja saznala je da je njezin dečko poginuo na vojnoj obuci, no natjecala se unatoč osobnoj tragediji. Osvojila je peto mjesto, ali je pokazala nevjerojatnu snagu karaktera te potvrdila da joj je sport na prvom mjestu.
Nakon Igara ostala je u SAD-u, gdje je studirala međunarodno pravo, nadajući se karijeri diplomatkinje. No, u Njemačkoj su se stvari pogoršavale, izgubila je stipendiju te je izbačena iz sportskog kluba, a povratak kući joj je postao nemoguć. Nakon završenog studija postala je predavačica njemačkog jezika na fakultetu u Oaklandu.
Olimpijski poziv iz Berlina
Godini 1936. dobila je poziv da nastupi za njemački tim na Olimpijskim igrama u Berlinu. Poziv je rezultat dogovora između njemačkog i američkog olimpijskog odbora, a trebao je pokazati svijetu da Židovi u Hitlerovoj Njemačkoj još uvijek imaju prava.
Mayer se odazvala, vjerojatno sanjareći da će joj biti omogućen povratak kući. Osvojila je srebrnu medalju i, stojeći na postolju, podigla je ruku u nacistički pozdrav. Bio je to čin koji je šokirao mnoge, iako je to bio standardan protokol njemačkog tima. Kasnije su se počela postavljati pitanja, zašto je to učinila.
Simbol manipulacije
Helene Mayer postala je simbol manipulacije iliti “prikladna Židovka” koja je trebala zavarati svijet. Dio povjesičara smatra da njezino sudjelovanje nije bilo motivirano zaštitom obitelji, već željom za priznanjem i povratkom izgubljene slave. Naime, odrasla je u kršćanskoj školi, iako je njezin otac Ludwig bio cijenjeni židovski liječnik u Frankfurtu, ona se nije smatrala Židovkom. Otaj joj je umro 1931. Nakon Olimpijade vratila se u SAD-e, gdje je 1940. dobila američko državljanstvo. Obitelj joj je ostala u Njemačkoj. Njezina majka Ida Anna Bertha, rođ. Becker preživjela je rat i bila je živa u trenutku kćerina povratka kući 1952. Mayer se udala u Njemačkoj, ali je ubrzo oboljela od raka i umrla. Nadživjela ju je majka, kao i brat Eugen Carl Mayer, liječnik koji je umro 1990. godine.
Najveći mačevalac 20. st.
Helene Mayer je bila izniman talent. Imala je jako osjetljivu ruku, a izvanrednu tehniku zbog koje bi i danas bila među najboljima. Godine 2000. američki sportski časopis Sports Illustrated ju je proglasio najvećim mačevaocem 20. stoljeća. Njezina slava krajem 20-ih godina 20. st. bila je usporediva s današnjim nogometnim i sličnim zvijezdama. No sve se promijenilo dolaskom nacista. Mayer je pokušavala vratiti izguljenu slavu, ali režim ju je prihvatio samo kao dio političke nužnosti. Redatelj filma o Helene Mayer, Semyon Pinkhasov je pokušao objasniti, kao i brojni drugi biografi, povjesničari i stručnjaci za holokaust zašto je željela dobiti priznanje od nacističkog režima pa je zabilježio iduće: “Znala je što je posrijedi kada su nacisti u pitanju i još je uvijek pokušavala postići kompromis. Za mene je to grijeh. Stavila se iznad svih.”
Pozdrav koji je ostao zapamćen
Naime, krajem dodjele medalja pozdravila je čovjeka koji je uskoro postao odgovoran za smrt milijuna. Međutim, u tom trenutku nacistički režim nije počeo s konačnim riješenjemi u tom trenutku Židovi su bili potiskivani u ekonomskom i društvneom smislu, dakle diskriminacija je bila u punom jeku. Na kraju se nezadovoljna vratila u Ameriku. Godine 1937. osvojila je prvenstvo Međunarodne federacije mačevanja u Parizu predstavljajući Njemačku. Vratila se tada nakratko u domovinu gdje ju je njemački tisak potpuno ignorirao. Iako su povjesničari dosta kritizirali njezin postupak – njezino ponašanje ima dobro opravdanje jer je prema majčinom telegramu, koji joj je poslan 2. prosinca 1935., na nju izvršen snažan pritisak kako bi pristala na sve potrebne angažmane jer je njezina obitelj bila pod kontrolom režima. Često se navodi da u trenutku dizanja ruke, ruku nije podigla skroz već samo koliko je to potrebno, no to je zapravo nebitno pozdravila je nacistički režim s razlogm – ne bi li spasila obitelj, što je i kasnije sama potvrdila.
Unatoč svemu, ostala je nažalost zapamćena kao žena koja je ispružila ruku kako bi pozdravila režim koji ju je odbacio.
Piše: Sonja Kirchhoffer
