Izraz “Lukulova gozba” sinonim je za okupljanja koja obilježavaju pretjerana raskoš, luksuz i rasipnost. Upravo je po gozbama najviše ostao upamćen Lucije Licinije Lukul, rimski vojskovođa i državnik iz razdoblja kasne Republike. Grčki povjesničar Plutarh u Lukulovoj biografiji donosi nam slikovite opise gozbi koje je Lukul organizirao za svoje poznanike, državnike i filozofe: svakodnevni su Lukulovi objedi bili razmetljivi te je ne samo grimiznim prostirkama i peharima urešenima dragim kamenjem te zborovima i dramskim prikazivanjima, nego i raznovrsnim mesom i majstorski priređenim poslasticama činio sebe predmetom zavisti prosta svijeta.
Kserkso u togi
Pored toga, obilato je financirao izgradnju kanala, trjemova, vidikovaca, dvorana za gozbe te dao podizati spomenike i perivoje raskošnije od onih iz carskog doba. Jednom prilikom, dao je prokopati put kroz brdo kako bi spojio kanale s morem. Zato je dobio nadimak Kserkso u togi, što je aluzija na epizodu iz grčko-perzijskih ratova, kad je perzijski kralj Kserkso dao prokopati kanal kroz prevlaku kako njegovi brodovi ne bi morali oplovljavati vrh poluotoka Hersoneza, gdje je jednom prilikom u oluji ostao bez brodova.
Lukul je posjedovao i vlastitu knjižnicu koja je bila otvorena svima, a u nju su često zalazili Grci i ljubitelji grčke filozofije. Sve navedeno predstavlja nam Lukula kao izrazitog hedonista. No, neumjerenost i rasipništvo predstavljaju samo djelić životnog mozaika ove u povijesti nepravedno zanemarene ličnosti. Tko je zapravo povijesni Lucije Licinije Lukul?
Otac varalica, majka bludnica
Iako potomak velikih vojskovođa iz slavnog rimskog roda Metela, mladom Luciju Liciniju Lukulu nije bilo lako izboriti se za mjesto u javnom životu Rima. Otac mu je bio optužen zbog pronevjere, a majka na glasu kao bludnica. U takvim prilikama, samo vlastite sposobnosti mogle su neiskušanom Luciju otvoriti vrata u rimsku politiku.
Energičan i nadobudan mladić, Lukul je prvi javni uspjeh postigao u parnici protiv Servilija Augura, tužitelja njegovog oca. Premda je Augur naposljetku oslobođen optužbi, Lukulove sposobnosti nisu prošle nezamijećeno, osobito njegovo govorništvo i znanje latinskog i grčkog.
Sulin čovjek od povjerenja
Mladi Lukul vrlo brzo se priklonio optimatima, konzervativnoj struji u tadašnjem Rimu, te stao uz velikog Lucija Kornelija Sulu. Početkom osamdesetih godina prvog stoljeća prije Krista, teško da je moglo biti bolje odskočne daske u karijeri od Suline naklonosti.
88. godina pr. Kr. bila je teška za Rimljane. Saveznički rat u Italiji tek je završio, a stanje u Maloj Aziji i Grčkoj bilo je kaotično. Mitridat VI., kralj Ponta, maloazijskog kraljevstva na obali Crnog mora, u nekoliko je brzih poteza zauzeo Malu Aziju i prebacio svoje snage u Grčku. Lukul je to doba vršio službu kvestora, važnu magistraturu u okviru koje je upravljao kovnicom novca u Grčkoj. Većina novca u optjecaju na Peloponezu bila je iskovana pod Lukulovim nadzorom i po njemu je nazvan lukulovcem.
U tom prvom ratu protiv Mitridata, Lukul je bio Sulin čovjek od povjerenja. Upravo je njega godine 86. poslao u Egipat i Libiju da mu sakupi i dopremi flotu prijeko potrebnu kako bi osigurao opskrbu Egejskim morem i zadržao netom osvojenu Atenu. Također, uz
Lukulovu sposobnost uvjeravanja (ili prijetnje), egejski i maloazijski gradovi masovno su napuštali Mitridata i prelazili na rimsku stranu.
Protiv Mitridata
Nešto više od desetljeća kasnije, 74. godine, Lukula nalazimo na položaju konzula, magistrature koja predstavlja vrhunac u usponu rimskih državnika na političkoj ljestvici. Sule nema već neko vrijeme, no njegova podrška Lukulu ionako više nije potrebna. Lukul je iza sebe već imao bogatu karijeru koja je sama po sebi bila dovoljna preporuka da bude izabran za jednog od konzula.
Iste godine na Istoku ponovno počinje komešanje. Mitridat VI., s kojim se Lukul već susreo desetljeće ranije, ispleo je mrežu savezništava s drugim vladarima koji su imali zamjerke prema Rimu. U ovom, trećem i posljednjem u nizu ratova Rima protiv Mitridata, Lukul se pokazao vrsnim vojskovođom koji posjedovao iznimnu lukavost i strpljenje, često izbjegavajući uobičajen rimski način ratovanja i brzog rješavanja sukoba u otvorenoj bitci.
Sljedećih godina Lukul je neprestano bio Mitridatu za petama. Ovaj se naposljetku sklonio kod armenskog kralja Tigrana, koji nije bio oduševljen prisustvom nezvanog gosta na svom dvoru, te mu navukao na vrat rimske legije. Tigran, inače poznat po uništenju države Seleukida, nasljednika Aleksandra Velikog, dotad još nije imao izravnih kontakata s Rimom. Do dolaska rimskih legija bio je uvjerljivo najmoćniji vladar s one strane Eufrata. Unatoč problemima koje donosi sukob protiv Rima, odbio je predati Mitridata.
Preotimanje zasluga
Godine 69. pr. Kr., Lukul je s dvije legije i 500 konjanika krenuo na Tigranovo kraljevstvo, čime je postao prvi Rimljanin koji je poveo rimsku vojsku istočno od gorja Taurus. Nanizao je nove uspjehe te osvojio armensku prijestolnicu Tigranocertu. Unatoč tome, vojska je nakon godina marširanja po Istoku postala nervozna i nestrpljiva. Lukulov stil ratovanja nije odgovarao većini vojske i zapovjednika željnih slave i spektakla koje bi im donijele brze pobjede u otvorenim bitkama.
Upravo u to vrijeme iz Rima su stigle vijesti da je Gnej Pompej imenovan vrhovnim zapovjednikom u ratu protiv Tigrana i Mitridata. Mladi i ambiciozni Pompej postao je prava zvijezda nakon što je suzbio Spartakov ustanak i riješio problem piratstva na Sredozemlju. Godine 66. pr. Kr. zamijenio je Lukula na Istoku, kad je najteži dio posla već bio odrađen. Tako je Pompej dovršio ono što je Lukul gotovo priveo kraju i pokupio sve zasluge.
Na meti huškača
Protiv Lukula već se neko vrijeme rovarilo. Iako sposoban zapovjednik, bio je na glasu kao nepopustljiv prema svojim vojnicima. Forsirao je duge marševe, iznad granica izdržljivosti vojnika, ne dopuštajući pljačku osvojenih naselja. Stoga, za razliku od većine tadašnjih rimskih zapovjednika, nije bio blizak svojim ljudima. Također je, smanjujući kamate dužnika po maloazijskim gradovima, upropastio mnoge lihvare, koji su uglavnom bili Rimljani i koji su stoga otvoreno negodovali protiv njega u Rimu. Optuživan je i da odugovlači s ratom, zbog čega je u Rimu protiv njega pokrenuta politička kampanja.
Nakon povratka u Rim, Lukul je imao pune ruke posla u parnicama koje su huškači poveli protiv njega. Uz napor je izborio pravo na trijumf povodom pobjeda postignutih protiv Mitridata, koje je proslavio 63. pr. Kr. Unatoč protivnicima koji su ga sabotirali na svakom koraku, ostao je značajna figura u Senatu i ljuta oporba Pompeju sve do 59. godine pr. Kr., odnosno do sklapanja tzv. prvog trijumvirata Cezar-Pompej-Kras, nakon čega više nije mogao parirati protivnicima. Time je došao kraj Lukulovu angažmanu u politici.
Politička kastracija
Nakon frustrirajućeg političkog nadmetanja s Pompejem, Lukul se okrenuo lagodnom životu i trošenju ogromnog bogatstva stečenog u istočnoj kampanji. A što mu je drugo i preostalo s obzirom na to da je bio je izrazito bogat, no politički kastriran? Plutarh uspoređuje Lukulov život sa starom komedijom, čiji prvi dio govori o političkim djelima i o vojnim pohodima, a drugi o pijankama i gozbama i maltene o veselim ophodima, bakljadama i svakoj mogućoj lakoumnoj zabavi.
Potiskivanje iz političkog života moralo nanijeti je težak udarac Lukulovu egu i časti. Stječe se dojam razočaranog i ogorčenog čovjeka koji je, nakon borbe s vjetrenjačama, digao ruke od svega. Plutarh čak navodi kako je mu je pred kraj života bolest zahvatila razum. Ništa od toga ne čudi. Sposoban i nekoć perspektivan vojskovođa i državnik, Lukul je silom uklonjen s puta nezasitne ambicije njegovih protivnika.
Piše: Davor Krištić
