Poznata je legenda o mađarskoj grofici Elizabeti Bathory, ženi koja se kupala u krvi djevojaka kako bi očuvala vječnu ljepotu i mladost. Prozvana je serijskim ubojicom rana novog vijeka te službeno upisana u Guinnessovu knjigu rekorda prema broju svojih žrtava – njih čak 650. Životna priča “Krvave grofice” odnosno “lady Drakule” i danas plijeni pažnju povjesničara, kao i zaljubljenika u kriminalističko-dokumentarni žanr. Radi detaljno opisanih sadističkih načina mučenja i ubijanja djevojaka u dvorcu Čahtice, smještenom na području današnje Slovačke, sveprisutna je u popularnoj kulturi – njen lik inspirirao je brojne romane, povijesne fikcije, biografije, filmove pa čak i igrice.
Većina medijskih sadržaja više je fokusirana na Elizabetinu ludost i zločine nego na nju kao povijesnu ličnost. U kontekstu Europe u 16. stoljeću, pogođene ratovima i političkim promjenama vlasti, moćna, neovisna i bogata udovica kao Elizabeta predstavljala je izazov društvenoj i rodnoj normi svoga vremena. Nadalje, priče o Elizabeti Bathory prenosile su se usmenim putem, što je svakako dovelo do njihova preuveličavanja i mistificiranja.
Odrezani nosovi kao metoda zastrašivanja
Elizabetino djetinjstvo opisano je kao uzrok njenih budućih zločina. Rođena je 7. kolovoza 1560. godine u Mađarskoj, u gradu Nyirbatoru. Majka Anna i otac Juraj bili su pripadnici stare bogate plemićke obitelji. Od malih nogu, Elizabeta je bila izložena nasilju te naučena na okrutnost.
Njena teta Klara Bathory navodno je bila vještica i ubojica četvorice muževa. Svoju nećakinju naučila je raznim metodama mučenja, seksualnim vještinama i prakticiranju okultnog. Prema pričama, jednom je Elizabeta nazočila kazni čovjeka optuženog za prodaju djece Turcima, kojeg su prišili u utrobu konja i tamo ga ostavili da umre. Nadalje, njen rođak Stjepan Bathory, kasnije kralj Poljske, pred petnaestogodišnjom Elizabetom naredio je da se odsjeku nosovi i uši seljacima, kao mjera zastrašivanja protiv pobuna.
Opsjednuta ljepotom
Budući da su sluge bili u vlasništvu plemićkih obitelji, nasilje prema njima bilo je uobičajena pojava. No ipak, Elizabetini roditelji bili su pobornici kalvinizma te su pridavali važnost vjeri i moralu. Pobrinuli su se da Elizabeta dobije adekvatno obrazovanje, stoga je naučila nekoliko jezika, uključujući grčki i latinski. Iako se u 16. stoljeću djeci nije pridavalo toliko pažnje kao danas, djetinjstvo je bio period u kojem su se mališani pripremali za svoje buduće uloge, ovisno o spolu. Djevojke su tako učile o održavanju kućanstva i posjeda, što je bilo od velike važnosti budući da su muževi često izbivali od kuće zbog učestalih ratova. Disciplina i kazne bili su prihvatljive mjere u tom procesu. Kao dijete, Elizabeta je uživala u hobijima poput jahanja i igranja na otvorenom, te u igrama oblačenja.
Sudeći prema jedinom portretu očuvanom do danas, bila je crnokosa, svijetle puti i velikih tamnih očiju. Navodno je bila toliko zadivljena svojom ljepotom da se presvlačila i po nekoliko puta u danu, provodeći sate ispred ogledala. Zahtijevala je savršenstvo te često fizički kažnjavala krojačice i dvorske dame u slučaju najmanje pogreške.
Žene kao nerazumna bića
No, standard ljepote u 16. stoljeću bio je usko povezan sa ženinim zdravljem i sposobnošću rađanja djece. Budući da se ljudi nisu često kupali, promjena odjeće u plemićkim krugovima bila je standardna praksa. Pripadnici plemićkih obitelji ženili su se unutar obitelji, a mnogi od njih patili su od genetičkih poremećaja i mentalnih bolesti. Sama Elizabeta bolovala je od epilepsije, uz česte migrene, nagle promjene raspoloženja te napadaja bijesa. Žene su se u to vrijeme smatrale nerazumnim stvorenjima vođenim strašću, pa je prevladavao stav da trebaju muškarce uz sebe koji će ih kontrolirati i uravnotežiti.
Godine 1570. dogovoren je brak između Elizabete i Ferenca Nadasdya. Djevojčica je tada imala samo deset godina. Ferenc je bio ugledni vojvoda i plemić, a vjenčali su se 1575. godine u Vranovu (današnja Slovačka). Ovim su brakom obitelji Bathory i Nadasdy uspostavile moć nad posjedima u Transilvaniji i Mađarskoj. Tada je bilo uobičajeno da plemkinje moćnih obitelji zadrže svoje prezime. Mladenci su živjeli u dvorcu Sarvar u Mađarskoj, a kao vjenčani dar Elizabeta je dobila dvorac Čahtice, gdje će živjeti nakon smrti Ferenca. To je ujedno bilo mjesto koje će biti poprište njenih zločina.
Nastavlja se…
Piše: Marijana Kozar
