Ako mislite da vam dan nije bio dobar, utješit ćemo vas jer može biti i puno gori. Za to ćemo se vratiti skoro tisuću godina unatrag na tlo Svetog Rimskog Carstva, u rano jutro 26. srpnja, ljeta gospodnjeg 1184.
Kraljeva naredba
Tog dana je njemačko-rimski kralj Heinrich /Henrik VI. iz dinastije Hohenstaufen, inače sin cara Fridrika Barbarosse predsjedao sudom, koji se održavao u crkvi i samostanu sv. Petra u Erfurtu u kneževini Thüringiji. Na “tapeti” toga dana bio je zemljišni spor između grofa Luja III. od Thüringije i nadbiskupa Mainza Condrada Wittelsbach. Spor je već svima išao na živce, a na suđenje je došla brojna elita. Da se razumijemo Henrik VI., nije molio plemstvo da dođe već im je to naredio. Kralj kao vlasnik sve zemlje bio je zainteresiran da se spor što prije riješi jer je s Lujem III. od Thüringije bio u srodstvu, a nije se mogao zamjeriti ni nadbiskupu.
Točno mjesto održavanja skupa nepoznato
Sudski spor se trebao voditi u crkvi sv. Petra u Erfurtu. Prema svemu što je poznato, vijećanje se održalo, čini se, prije u samostanu nego u crkvi, i to u jednoj od ponajvećih samostanskih prostorija. Ispod crkve teško da se nalazila septička jama. Naime, jama se morala nalaziti u samostanskom dijelu jer je tako bilo praktičnije zbog redovnika za čije je i potrebe napravljena. Toga jutra pristigla elita se okupila u dvorani prvog kata. Kako je na suđenje došao velik broj plemića, podnica prvog kata je bila pod velikim opterećenjem. Unatoč mirovanju, odnosno sjedenju plemstva u jednom trenutku došlo je do pucanja podnice. Strmoglavljivanje uzvanika na pod prizemlja dovelo je do narušavanja sigurnosti i te podnice.
Nastavak “domino efekta”
Pad velikog broja ljudi s prvog kata na podnicu prizemlja doveo je do svojevrsnog “domino efekta”. Srušene su obje podnica i svi koji su bili na njima su propali u tamošnju septičku jamu. Ova je jama napravljena za potrebe samostana pa je bila velikih dimenzija. Problem je što nije bila namijenjena pražnjenju već je imala sustav drenaže, zahvaljujući kojem se višak fekalija usmjeravao van iz septičke. No, očito je da je taj sustav drenaže bio usporen i da je septička tog dana bila puna ‘puncata’. O događaju su izvjestila dva kroničara. Tako je on zabilježen u Kronikama sv. Petra u Erfurtu negdje u periodu između 13. i 14. stoljeća. To znači da kroničar nije bio suvremenik ovih zbivanja, ali da nije bio ni previše udaljen od njih. Kronika se stoga danas smatra primarnim izvorim za ovaj događaj. Važno je i to što su kroniku pisali redovnici koji su tu živjeli, a što ide u prilog autentičnosti. Druga je bilješka o ovom zbivanju zabilježena u Kronici Reinhardsbrunnensisa, i konkretan je upisa negdje iz sredine 14. stoljeća. Ovaj je samostan je bio blizu Erfurta, što mu daje također određenu dozu pouzdanost. Dakle, raspolaženo s dva prilično uvjerljiva izvora.
Smrt u fekalijama
Za pretpostaviti je da su smrtno stradali oni koji su prilikom pada bili teže ozlijeđeni. Kronike spominju samo šestero mrtvih plemića, što znači da je većina preživjela pad i da je spašena. Računa se da je ovdje bilo pristuno između 60 i 100 osoba.
Nesreću je, naravno preživio kralj i sporne stranke na sudu. Njima se nije dogodilo ama baš ništa jer su bili smješteni na izdvojenim mjestima u nišama, izrađenim od kamena. Kažu da su oni sve promatrali s visine, i čekali spasitelje s ljestvama. Spas je kralju, naravno, stigao, a da nije povijest Njemačke bi danas drugačije izgledala.
Piši: Sonja Kirchhoffer.
