Tijekom Drugog svjetskog rata dvije medalje Nobelove nagrade prošle su kroz nevjerojatnu transformaciju. Zanima li vas ovaj radikalni “make over” u službi otpora? Zavirite u naš današnji članak.
Medalje stižu u Dansku
Godine 1933. znanstvenici Niels Bohr i George de Hevesy dobili su na čuvanje dvije zlatne medalje Nobelove nagrade iz Njemačke. Pripadale su Maxu von Laueu, otvorenom protivniku nacističkog režima, i Jamesu Francku, židovskom fizičaru koji je već tada bio na meti nacista. Oba laureata nagrađena su za doprinos fizici, ali su odlučili svoje medalje povjeriti danskim kolegama, daleko od Hitlerove Njemačke. Nacistička opsjednutost zlatom bila je dobro poznata. U tom kontekstu, režim je donio zakon koji je strogo zabranjivao iznošenje zlata iz zemlje. Medalje su tako postale ne samo simbol znanstvenog priznanja, već i potencijalne opasnosti.
U očekivanju nacista
Medalje su pohranjene u Bohrovom Institutu u Kopenhagenu. No, kada su nacisti u proljeće 1940. umarširali u Dansku, situacija se naglo zakomplicirala. Bohr, poznat po svojoj potpori židovskim znanstvenicima, bio je u braku sa Židovkom Margrethe Nørlund, koja je potjecala iz židovske bankarske obitel i samim time je bio ugrožen. Nacisti su znali za njegovu sklonost otporu i humanizmu, pa je pretres Instituta bio samo pitanje vremena.
Laueu u opasnosti
Medalje su bile jasno označene: na prednjoj strani je bio portret Alfreda Nobela, a na poleđini se nalazilo ime dobitnika. Ako bi medalje nacisti pronašli, Laue bi se suočio s ozbiljnim posljedicama zbog kršenja zakona o iznošenju zlata. Bohrov tim bi bio, također, kompromitiran. Franck je već prebjegao u SAD-e, ali sudbina njegove obitelji ostala je neizvjesna.
Zakopati ili rastopiti, pitanje je sad?
Dok su njemačke trupe ulazile u zemlju, Bohr i Hevesy morali su brzo odlučiti. Zakopavanje medalje činilo se logičnim, ali Bohr je strahovao da će nacisti pretraživati i vrt. Hevesy je predložio kemijsko rješenje – topljenja. Zlato je plemeniti metal, otporan na koroziju i teško je topiv. No, postoji mješavina koja ga može rastvoriti – zlatotopka (aqua regia), a to je kombinacija klorovodične i dušične kiseline. Proces otapanja zlata ide tako što dušična kiselina prvo destabilizira atome zlata, a klorovodična ih potom veže u otopinu. Proces je završio pretvaranjem zlata u narančastu tekućinu koja je držana visoko na polici laboratorija. Kada su nacisti pretresali Institut nisu je ni pogledali.
Povratak zlata
Hevesy je bio prisiljen napusti Dansku zbog svoje židovske pozadine 1943., i otići u Stockholm. Tu je iste godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Po povratku u Kopenhagen, pronašao je posudu s otopljenim zlatom – točno ondje gdje ju je ostavio. Odlučio je sada pokrenuti obrnuti postupak. Nakon reverznog procesa, zlato je poslao u Švedsku, gdje ga je Akademija ponovno pretočila u medalje. Uručene su zatim ponovno svojim vlasnicima Laueu i Francku 1952. godine.
Zlatna ironija
Zanimljivo je da se medalje za Nobelovu nagradu od 1980. više ne izrađuju od 23-karatnog zlata, već od onog 18-karatnog. U tom materijalnom smislu, današnje medalje su manje dragocjene.
Piše: Sonja Kirchhoffer
