Paleontologija, znanost o biljnim i životinjskim organizmima iz geološke prošlosti, otkriva nam čitav jedan svijet izumrlih, po mnogočemu fascinantnih stvorenja. Predstavljamo vam tri uzbudljiva otkrića koja je ova znanost ostvarila, a tiču se drevnih biljaka!
Pioniri evolucije
Pronalazimo ih na golom kamenu, ali i vlažnim deblima kišnih šuma. Mogu živjeti na kostima životinja, pustinjskom pijesku, pa čak i – hrđavom metalu! Govorimo o lišajevima, uistinu jedinstvenim stanovnicima našeg planeta.
Budući da se uspješno šire i na područjima koja su nezamisliva za život većini organizama, postepeno pripremajući tlo za naseljavanje drugih biljaka, biolozi o njima pričaju kao o pionirima evolucije. Čemu duguju svoju nevjerojatnu prilagodljivost? Prije svega, činjenici da su praktički sami sebi dovoljni za život.
Valja znati da je riječ o simbiotskim organizmima, koje tvore gljive i alge. Egzistiraju u mutualističkom suživotu, što znači da oba sudionika od njega imaju korist. Alge ovoj “zadruzi” osiguravaju hranu, koju proizvode procesom fotosinteze, dok gljiva algi pruža mehaničku zaštitu i vodu. Lišajevi koji rastu na kamenu proizvode kiseline koje razaraju podlogu, što im omogućuje da koriste oslobođene minerale i pripremaju “teren” za dolazak drugih biljnih vrsta.
Zbog njihove krhke strukture, fosili lišajeva su rijetkost, pa su time dragocjeniji znanstvenicima. Prije nekoliko godina, u Škotskoj su pronađeni fosili lišajeva iz razdoblja ranog devona, stari otprilike 400 milijuna godina. Nedavno su pak, na jugu Kine, otkriveni fosilni ostaci ovih organizama čija se starost procjenjuje na oko 600 milijuna godina. Ako se pokaže da je datiranje ispravno, to bi značilo da su alge i gljive ulazile u simbiozu puno prije nego su biljke evoluirale na kopnu.
Živući fosil
Kritosjemenjače, skupina viših biljaka stablašica s cvjetovima, pojavile su se u periodu krede, dakle prije 144 do 65 milijuna godina. Prije evolucije cvjetnih biljaka, otkrili su stručnjaci, najčešće lisnato drvo na našem planetu bilo je ginkgo (u slobodnom prijevodu s japanskog, “srebrna marelica”).
Visine oko trideset metara, s bogato razgranatim krošnjama, ovo listopadno drvo potječe još iz vremena dinosaura, a njegova filogenetska primitivnost primjetna je u oplodnji, koja se obavlja pokretnim spermatozoidima. Smatra se živućim fosilom i jedina je preostala vrsta nekada rasprostranjenog reda Ginkgoales, čiji je praoblik postojao već prije 300 milijuna godina. Ledeno doba preživio je u jugoistočnoj Aziji, gdje su ga prije 900 godina otkrili budistički svećenici.
Ova izuzetna biljka još uvijek postoji, štoviše, uzgaja se diljem globusa, u prvom redu kao ukrasno drvo, a široku primjenu ima i u medicini, budući da se njeni osušeni listovi povezuju s poboljšanim radom mozga. Dugovječnost ginkga posljedica je njegove izuzetne otpornosti na najrazličitije klimatske promjene te sve vrste štetnih djelovanja iz okoliša.
Zelena eksplozija
Prije 354 milijuna godina, početkom karbona, došlo je do svojevrsne “zelene eksplozije”. Kako se dobar dio kopna u to vrijeme nalazio u tropskom pojasu, blaga i vlažna klima pogodovala je stvaranju močvara, bara i estuarija.
Tadašnja bujna vegetacija uključivala je mnoge vrste papratnjača i preslica, od kojih su neke bile visoke poput drveća. Ove vrste bile su revolucionarna novost u biljnom svijetu, budući da su se razmnožavale pomoću sjemena. Ta činjenica biljkama je omogućila da se udalje od vode, koja im je dotad, prenoseći potrebne elemente za rađanje nove jedinke, bila nužna za opstanak. U sjemenu je, naime, sadržano sve što je potrebno za stvaranje novog života, pa se funkcija vode od tada svodi na prehranu i rast stabljike.
U ovom razdoblju paleozoika pojavljuju se i prve golosjemenjače, koje su tvorile guste šume slične onima današnjih četinjača. Kao što vjerojatno znate, karbon duguje ime velikim naslagama ugljena koje su se tada oblikovale. Kakve veze ugljen ima s našom “zelenom eksplozijom”, možda ćete se zapitati… I kako to da se nalazi pod zemljom?
Objašnjenje je jednostavno. Ugljen nije ništa drugo nego fosilni ostatak biljaka, koje su uginule prije više milijuna godina. Bujnu vegetaciju karbona povremeno je preplavljivala voda iz rijeka i jezera. Debla drveća nakupljala su se u slojeve različite debljine, koje su malo-pomalo prekrivale naslage mulja. Na tom mulju izrasle su druge šume, koje su doživjele istu sudbinu nakon drugih kataklizama: oborena debla stvorila su tako drugi sloj organske tvari. U nedostatku zraka, biljke se nisu raspadale do kraja, već su se i dalje taložile, odnosno pretvarale u fosilni ugljen.
Piše: Lucija Kapural
