Oni srednje i starije životne dobi sjećaju se još ljeta 1976. kada je jedan od najvećih vozača Formule 1 Niki Lauda doživio stravičnu nesreću. Lauda je sudjelovao tada u utrci za Veliku nagradu Njemačke i bio je njen favorit. Naime, on je godinu dana ranije osvojio svoju prvu titulu svjetskog prvaka Formule 1. No staza u Nürburgringu je bila na glasu kao iznimno opasna i Lauda je tijekom probnih vožnji uočio brojne sigurnosne propuste te je predlagao bojkot utrke. Stada je bila preduga, i iznosila je nešto malo manje od 23 kilometra, što je bilo čak četiri do pet puta duže od današnjih prosječnih staza Formule 1. Nedostajalo je hitnih službi u slučaju nesreće. Iako je svoju zabrinutost dobro argumentirao njegovi kolege nisu dijelili to mišljenje. Utrka je stoga krenula 1. kolovoza 1976. godine, a tog je dana padala kiša, što je stazu činilo još opasnijom.
Nesreća u kojoj se bolid pretvorio u buktinju
Lauda je tada vozio za Ferrari i kada je došao na dionicu staze nazvanu Bergwerk nešto se u vozilu pokvarilo, a on se u tom trenutku pri brzini od oko 250 kilometara na sat zabio u ogradu i odbio natrag na stazu – gdje je na njega naletio drugi bolid. Laudin se bolid u čas pretvorio u buktinju, a on je ostao zarobljen u vozilu. Kaciga mu se otapala od topline, a kabina se za čas ispunila otrovnim dimom. Sve se dogodilo brzo i u kabini nije bio dugo, ali je u njoj temperatura začas dosegla vrtoglave visine.
Talijanski vozač spasio Laudu
Vozači koji su u tom trenutku vidjeli što se Laudi dogodilo su odmah stali i iskočili iz svojih jurilica kako bi mu pomogli. Iz bolida ga je izvukao Talijan Arturo Merzario koji je bio junak dana i kojem je Lauda mogao zahvaliti svoju drugu prigodu za život.
Arturo navodi da je mislio da je Lauda gotov – u trenutku kada ga je uspio izbaviti iz kabine bolida. No, primijetio je da je progutao jezik i odmah je krenuo pružiti mu prvu pomoć, i upravo je Laudi ta munjevita reakcija spasila život. Lauda je u ovoj nesreći dobio jezive opekline na glavi i licu, a njegova su pluća bila u lošem stanju, kao i krvotok. Zapravo je dobio oštećenja koja će rezultirati kasnijom transplantacijom bubrega i skratiti mu životni vijek. U trenutku nesreće udisao je otrovne pare što ga je dovelo u stanje kome. Bio je u tako lošem stanju da se mislilo da je na samrti pa su mu u bolnici organizirali posjet svećenika, onako zlu ne trebalo. Lauda koji je toga svega bio svjestan prkosno je odlučio živjeti svima u inat. Ostao je bez većeg dijela jednog uha, kose na desnoj strani glave, a lice mu je bilo teško ozlijeđeno.
Lice kao iz hororca
Puno kasnije Lauda je u svojoj knjizi napisao da 1. kolovoza nije pamtio po onome što mu se dogodilo već se sjećao da je saznao da se tog dana urušio bečki most “sam od sebe”. Nije se sjećao nesreće i nedostajalo mu je 45 minuta života koje nikada nije uspio rekonstruirati. Nakon što se dogodila nesreća prvo čega se mogao sjetiti bio je zvuk helikoptera koji ga je ga je prebacio u bolnicu. U svojoj biografiji pomalo šaljivo je opisao svoj izgled, pa je zabilježio iduće:
Glava mi je strašno natekla i poput goleme lubenice stajala na mojim ramenima. Izgledao sam kao glavni lik iz filmova strave.
Sjećao se on i neumjesnih pitanja nasrtljivih novinara poput onoga da li će ga sada ostaviti supruga jer izgleda kako izgleda.
Želio praktično, a ne lijepo lice
Lauda je pribilježio da ga je stalno progonila želja da se što prije vrati starom načinu života. Drugi su pak priželjkivali da se zavuče u svoja četiri zida, i da kuka. No, Lauda je imao svoje mišljenje o svemu tome i nije mu padalo na pamet da odustane od budućnosti kakvu je priželjkivao. U oporavku mu je pomogao zdravstveni terapeut Willy Dungl i naravno novci. U tom je periodu počeo nositi crvenu šiltericu, koja mu je postala zaštitni znak. Novinari su bili opčinjeni tom kapom i željeli su silno doznati što se to pod njom skriva. Rezignirano je kasnije zabilježio da se tu i nije imalo bogzna što za vidjeti osim da je jedna strana glave bila bez kose, a druga je imala nešto malo dlaka. Iako je bio na nekoliko operacija kako bi si osigurao funkcionalnost kapaka, nije ga zanimala estetika. On je naveo tri razloga zbog kojih nije želio pretjerivati s operacijama. Kao prvo estetska kirurgija nije bilo jeftina, kao drugo nije bilo garancije za uspjeh, a kao treće bilo je to bolno. On kaže da na kraju nije želio lijepo već samo praktično lice.
Sebe nije vidio kao nekakvog junaka već kao nekog tko je koristio sve ono što mu je život pružio, pa i nesreću. Nesreća mu je dala uvid u pravo stanje stvari u njegovoj ekipi Enza Ferrarija. Naime, dana 7. kolovoza 1976. dobio je od svog poslodavca telegram da će ga bolid uvijek čekati u Ferrariju, no vrlo brzo se pokazalo da tome nije bilo tako. Bio je to Enzin odličan PR potez koji je sjajno zvučao u medijima. Pokazalo se da je Enzo dok je Lauda bio u bolnici aktivno pripremao kao njegovu zamijenu Carlosa Reutemanna. Sve je to potaknulo Laudu na borbu, a ne na odustajanje. Samo 6 tjedana nakon nesreće spaljene glave i lica, hrabro je startao u Monzi za Veliku nagradu Italije. U posljednjoj utrci sezone 1976., u kišnom Fujiju, Lauda je odustao od natjecanja nakon samo dva kruga i potom je izjavio da mu je draži život od pobjede. Ovo je stvorilo još dublji jaz između Laude i Enza. Svađa je otišla tako daleko da ga je Ezno javno prozvao izdajicom. Godine 1977. osvojio je po drugi put naslov svjetskog prvaka, no napustio je Ferrari. Prešao je u tim Brabham, odnosno tim Bernieja Ecclestonea. Titulu svjetskog pravaka osvojio je i 1984. Lauda je nakon ove jedne od najgorih nesreća u povijesti Formule 1 do kraja svog života bio zagovornik što veće sigurnosti na stazama utrka. Staza u Nürburgringu je nakon nesreće izbačena iz kalendara Formule 1.
Godine 1986. došlo je do tihe pomirdbe između Enza i Laude. Enzo je poklonio Laudi posljednji proizvedeni primjeraka Ferrarija 288 GTO, koji je izrađen nakon službenog gašenja proizvodnje baš samo za Laudu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
