Na Sveučilištu Stanford proveden je, prije malo više od pedeset godina, eksperiment, koji je ostavio dubok trag u suvremenoj psihologiji. Ubrzo je ušao u udžbenike i na njemu su educirane čitave generacije novih psihologa. On je, navodno, pokazao da se ljudi brzo mogu prilagoditi novim okolnostima i u njima promijeniti svoj karakter te od normalnih, dobrih ljudi postati zli. Početkom 21. stoljeća rezultati ovog eksperimenta su dovedeni u pitanje. Zanima li vas o čemu je točno riječ, kako je eksperiment izgledao i što mu se danas konkretno zamjera, pročitajte u članku koji slijedi.
Testiranje ljudske prirode
Jedan od najpoznatijih američkih psihologa Philip George Zimbardo stekao je svoj pretenciozni status zahvaljujući pokusu koji je poznat pod imenom Stanfordski zatvorski pokus, a kojega je Zimbardo opisao u svojoj knjizi nazvanoj The Lucifer Effect. Naime, godine 1971. Zimbardo je odlučio testirati ljudsku prirodu, na do tada neuobičajen način. Početno istraživačk pitanje je bilo što bi se dogodilo kada bi dobre ljude stavio u neke situacije u kojoj bi mogli pokazati moć?
Pripreme i lažni zatvor
Nakon ideje krenulo se u pripremu projekta te su se tražili volonteri za učešće u studiji, a u tu svrhu objavljen je u novinama oglas za prijavu. Nakon prijava uslijedila su testiranja, kako bi se dobili najbolji kandidati. Upravo je ovo testiranje pokazalo da ovdje ne možemo govoriti o nasumičnom izboru kako je prvotno prikazano. Voditelj projekta Zimbardo je grupu od 24 studenta dobrovoljca, koja su se prijavila za sudjelovanje u studiji u kojoj će se simulirati zatvorska situacija, podijelio na čuvare i zatvorenike. Zatvorenici nisu znali kada će i kako biti uhićeni. Nakon uhićenja su dovedeni u zatvor, gdje su skinuti do gola kao pravi zatvorenici i smješteni u svoje ćelije. Simulirani zatvor se nalazio u podrumu Sveučilišta. Kako bi se postigla veća realnosti svi su sudionici studije dobili određenu odjeću i prvotne grube upute o ponašanju koje je trebalo biti u skladu s očekivanjima za zatvorenike odnosno čuvare.
Zimbardo nadzornik zatvora
Eksperiment je trebao trajati dva tjedna, no prekinut je nakon samo šest dana. Prema izvješću voditelja projekta ispitanici su se brzo uživjeli u uloge te su zatvorenici uskoro postali pasivni i depresivni, a čuvari sadistički nastrojeni. Sam je Zimbardo sudjelovao u u studiji kao zatvorski nadzornik koji je mogao posredovati u sporovima stražara i zatvorenika. Tijekom eksperimenta Zimbardo je uputio stražare da nađu način na koji će kontrolirati zatvorenike, no da to bude bez primjene fizičke sile. Stražari su tako mučili zatvorenike uskraćivanjem sna, spavanjem na podu, ostavljanjem izmeta u ćelijama, napornim vježbanjima i sličnim.
Ponovna analiza i žestoke kritike
Nakon iznimnog uspjeha studije njezini su rezultati uzimani kao vjerodostojni do unazad nešto manje od dva desetljeća, kada su se počeli ponovno propitivati. Problem je u tome što je Zimbardo sam poticao nasilno ponašanje, odnosno igranje klasičnih uloga u zatvoru pri čemu je pametnim sudionicima studije bilo odmah jasno što voditelj eksperimentom želi postići pa su zdušno radili na tome da profesor to i dobije. Eksperiment je kasnije doživio oštre kritike iz etičkih i znanstvenih razloga. Analiza digitaliziranog materijala pokazala je da je studija krivotvorina jer do pojave nasilja i pasivnosti nije došlo spontanim putem već je takvo ponašanje bilo potaknuto očekivanjima profesora, ali izravnim sugestijama.
Legitimnost ozbiljno dovedena u pitanje!
Analizirana snimka prve studije je pokazala da eskalacija nasilja nije bila prirodna posljedica okolnosti već instruirana. Zimbardo kaže da se većina ljudi ne može podijeliti na dobre i zle jer imaju sposobnosti biti jedno i drugo. On je odbio sve kritike, a priznao je samo jednu pogrešku u cijeloj priči. Prema njemu pogriješio je u tome što nije prekinuo eksperiment na vrijeme, odnosno prije šestog dana.
Zatvorski su nemiri u SAD-skrenuli pozornost na Stanfordski eksperiment. Zimbardo je još uvijek zagovornik teorije da ljudska priroda nije potpuno pod našom kontrolom, iako mi volimo misliti da je.
Piše: Sonja Kirchhoffer
