Priča o Lady Wonder jedna je od onih koja se ne zaboravlja. Zanima li vas po čemu je ovaj konj bio poseban, samo nastavite s čitanjem.
U ruke svoje vlasnice Claudie E. Ford ždrijebe je stiglo s oko dva tjedana starosti tijekom 1924. godine. Način na koji je ždrijebe došlo na farmu na području Richmonda u Virginiji nije poznat jer je ono bilo premaleno za kupnju i odvajanje od majke. Par Ford ždrijebe je othranio na bočicu. Bio je to početak dugog prijateljstva, u kojem je Claudia Ford tretirala ždrijebe kao ljudsko dijete. Kako je kobila odrastala tako ju je vlasnica podučavala ne bi li mogla komunicirati s njom brojkama i slovima. U početku se koristila u poduci drvenim kockama na kojima su bila ispisana slova, kao i brojke. Kako je kobila odrastala tako su njezine sposobnosti postajale sve izraženije. Kada je prerasla kocke vlasnici su joj napravili slova na šipci koja je onda doticala nosom i okretala, pa je tako ujedno i davala odgovore.
Kako je pobogu vlasnica zaključila da joj je konj vidovit?
Njezina je vlasnica Claudia Ford tvrdila da ima ne samo izobraženog već i vidovitog konja koji poznaje pravopis i gramatiku. Pitanje je pobogu kako je do tog zaključka došla. Prema njezinim riječima ona je zamijetila vidovitost kobile jer bi se često pojavila u trenutku kada bi pomislila na nju, ali ju još nije pozvala imenom. Nakon što se pročulo da obitelj Ford ima vidovitu kobilu ljudi su pohrlili u njezinu štalu upoznati čudesnog konja. Ona je sama smatrala da je sposobnost njezine kobile posljedica neobičnog i sretnog spoja inteligencije i telepatije. Konj je tijekom nekoliko desetljeća odgovarao brojnim znatiželjnicima na tri pitanja, u zamjenu za 50 centa.
Riječ stručnjaka
Ljudi su tražili odgovore na brojna pitanja od prognoziranja rezultata klađenja do imenovanja nerođene djece. Istovremeno s običnim ljudima koji su dolazili po odgovore ovdje su stizali i razni stručnjaci ne bi li provjerili je li ovdje doista riječ o talentiranom i uz to vidovitom konju. Stručnjaci sa Sveučilišta Duke su proučavali ovu kobilu u konjušnici obitelji Ford tijekom prosinca 1928. godine. Tom su prigodom proveli ispitivanja tako što su najvećim dijelom neku riječ zabilježili na komadić papira, a da to Lady nije mogla vidjeti, a zatim bi je zatražili da pogodi o čemu je riječ. Uglavnom je uspijevala točno reproducirati zabilježeno, pa čak i kada su u pitanju bile dugačke riječ poput riječi “Mezopotamija”. Ovi su znanstvenici s Dukea ustvrdili da je ovdje doista riječ o jedinstvenim sposobnostima i svoje mišljenje nisu nikada promijenili. Kao rezultat ovog istraživanja objavljen je članak pod nazivom “Istraživanje konja koji čita misli”, autori su bili bračni par Joseph B. Rhine i Louisa E. Rhine.
Drugi su pak bili uvjereni da je sve to jedna velika prevara i da kobila samo odgovara na vizualne znakove svoje vlasnice. Među onima koji su tako mislili bio je i profesor John Scarne iz New Jerseyja koji je zaključio da je jedina sposobnost gospođe Ford bila ona prodajna i da je na ovaj način stekla velike novce. Prema njemu sve što se bilježilo na papir je morala vidjeti vlasnica konja, a potom bi mu s tri znaka malim bičem sugerirala odgovor. Scarne je tvrdio da je obično stajala iza konja, a kako konj ima dobar periferni vid Lady je mogla vidjeti što mu ona sugerira. Kobilu je 1956. došao proučiti i iluzionist Milbourne Christopher. Prema njegovom mišljenju odgovori konja su bili plod povezanosti vlasnice i konja, no ona je pak smatrao da je gospođa Ford mentalist. Drugim riječima smatrao je da ona može iščitati iz ljudskih kretnji i same mimike puno toga, a onda iščitano sugerirati konju. Kako bi provjerio svoju teoriju on je na papir zabilježio broj 1, ali ga je bilježio tako da je njegov pokret odavao pisanje broja 9, a kada je konj dao odgovor 9, smatrao je da je potvrdio svoju teoriju. On je za razliku od profesora Scarnea bio uvjeren da ovdje nije riječ o pravoj prevari već o nesvjesnim reakcijama i posebnoj vezi između čovjeka i životinje. No sve to nije dalo odgovor na pitanje kako je konj davao točne odgovore dok vlasnice nije bilo u blizini.
U službi policije
Neovisno o prepucavanjima stručnjaka ili nestručnjaka, kako se uzme, konj je izazvao najvećim dijelom oduševljenje. Malo je poznato da je konj pomogao policiji u više slučajeva nestanaka djece. Krucijalna riječ je da je pomogao, i to je ono što otvara pitanje jesu li skeptici bili doista u pravu. Godine 1952. policija u Quincyju, u američkoj saveznoj državi Massachusetts, kontaktirala je obitelj Ford tražeći pomoć od Lady. U pitanju je bio nestanak četverogodišnjeg dječaka Dannyja Matsona. Na pitanje šerifa Williama Ferrazzia gdje je dječak Lady je formirala iduće riječi: “Pittsfield Water Wheel”. No, u tamošnjem krajoliku nije bilo nikakvog vodenog kotača. Šerif je nakon toga pokušao protumačiti poruku i zaključio je da se to moralo odnositi na “Field and Wilde Water Pit”. I doista je dijete kasnije pronađeno na području kamenoloma. Kada je nešto kasnije nestalo jedno drugo dijete, a bio je to trogodišnji Ronnie Weitcamp u američkoj saveznoj državi Indiani, pokrenuta je jedna od najvećih potraga u povijesti te države. Razgovor s Lady je izgledao, kažu, ovako:
“Je li mrtav ili živ?”
“MRTAV”
“Je li bio otet?”
“NE”
“Hoće li biti pronađen?”
“DA”
“Gdje?”
“RUPA”…
“Što je blizu njega?”
“BRIJEST”
“Kakvo je tlo?”
“PIJESAK”
“Kada će biti pronađen?”
“D-E-C.”
Konj se nakon toga okrenuo i jednostavno otišao. U to je vrijeme Lady bila već u visokoj starosti. Sve se na kraju zbilo kako je konj i predvidio. No, ovo nisu jedini slučajevi u kojima je Lady pomogla, ali su najpoznatiji.
Neovisno kojem se mišljenju priklonili veza između ovog konja i njegove vlasnice bila je neobična i jaka. Kobila je doživjela duboku starost od 33 godine, a u vječna lovišta je otišla od posljedica srčanog udara. Lady Wonder se danas smatra najpoznatijim netrkaćim konjem na svijetu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
