Početkom 4. stoljeća kršćani su se proširili Salonom dovoljno brzo da bi ih zamijetili predstavnici vlasti – progoni stoga nisu zaobišli Salonu. O samom tijeku progona, osim kasnijih tradicija upitne vjerodostojnosti, ne postoje sačuvani zapisi. Sačuvana su, međutim, imena salonitanskih mučenika, kao i tradicije o njihovom mučeništvu zapisane mnogo kasnije nakon samih događaja.
Sveobuhvatnim reformama Dioklecijan je, sa svojim suvladarima, priveo kraju kaotično razdoblje 3. stoljeća. Međutim, oko njegove vladavine izvori su podijeljeni – kršćanski suvremenici smatrali su ga “začetnikom zločina i poticateljem nedjela”, dok su ga pogani hvalili i krasili uzvišenim epitetima – “domišljat, oštrouman i suptilnog duha”, “najmarljiviji i najvještiji car” i slično. Ovakav prijem kod kršćanskih, odnosno poganskih autora Dioklecijan dobrim dijelom može zahvatili svojoj vjerskoj politici.
Dioklecijan je bio gorljivi poganin. Čak je i tetrarhija, njegova tvorevina u kojoj su vlast držala četiri cara – dva augustala i dva njima podređena cezara – u svojim temeljima sadržavala su likove iz klasičnog poganstva. Kao što su stari bogovi učinili Rim velikim, tako bi isti trebali vratiti Carstvu nekadašnji sjaj nakon dekadentnog 3. stoljeća. Kao zaštitnici dviju tetrarhijskih vladarskih kuća proglašeni su Jupiter i Herkul – Jupiter Dioklecijana, a Herkul Dioklecijanovog suvladara Maksmijana.
Najveći progonitelji kršćana
Dioklecijan je ponajviše ostao zapamćen kao posljednji i najžešći progonitelj kršćana. Prilagodljivo kršćanstvo do kraja 3. stoljeća proširilo se po cijelom Carstvu i obuhvatilo širok spektar društva. Iako je Rimsko Carstvo u načelu bilo tolerantno – štoviše čak i otvoreno – prema novim religijskim utjecajima, kršćani su se rano našli na meti progona. Kršćanski obredi i svjetonazor temeljen na onosvjetovnom spasenju uvelike su se razlikovali od poganskog viđenja svijeta. Kao religija koja prezire materijalni svijet i posvećena je nevidljivom i nematerijalnom, kršćanstvo se nikako nije moglo uklopiti u okvir rimske religije. Pojavom i širenjem kršćanstva Carstvo se susrelo s nepoznanicom koju neće moći apsorbirati, romanizirati niti iskorijeniti nasilnim putem. Isto tako, tajni sastanci kršćana i njihovo nesudjelovanje u poganskim obredima logično su za posljedicu imali sumnjičavost poganskih vlasti. Ovo je bilo posebno izraženo u redovima vojske. Odbijanje sudjelovanja u prinošenju žrtava caru smatralo se prijetnjom stabilnosti vojske, a time i države. Dioklecijan se, međutim, nije usudio pribjeći nasilju – broj kršćanskih vojnika očito je opasno porastao pa se čišćenje vojske svelo uglavnom na otpuštenje kršćanskih vojnika koji su se opirali prakticiranju carskog kulta.
“Zločudna zvijer”
Sam Dioklecijan nastojao je izbjeći nasilje i nevoljko je pokrenuo progone, a kao glavni krivac za njihovo poticanje navodi se njegov suvladar s titulom cezara Galerije, zloćudna zvijer, kako ga naziva suvremeni kršćanski autor Laktancije. Tijekom 303. i 304. godine izdana su ukupno četiri edikta protiv kršćana. Početak progona označilo je rušenje crkve u Nikomediji (Dioklecijanove prijestolnice) u blizini carske palače, na dan blagdan Terminalija (23. veljače 303. godine). Sljedećeg dana objavljen je edikt u kojemu se naređuje rušenje crkava i spaljivanje primjeraka Svetog pisma i prijetnja oduzimanja slobode onima koji nastave prakticirati kršćansku vjeru. Nakon toga uslijedio je i drugi edikt koji je naređivao privođenje svih crkvenih predstavnika i prisiljavanje istih na prinošenje žrtava rimskim bogovima. Nasilne mjere nisu imale praktičnog učinka – sljedeći edikt obećava slobodu pripadnicima svećenstva koji svojevoljno prinesu žrtvu, dok onima koji odbiju prijeti daljnjim mukama. Neuspjeh carskih odredbi učinio je nužnim izdavanje četvrtog edikta sljedeće godine (304.) kojim je cjelokupnom stanovništvu Carstva naređeno da prinose žrtve. Ovim ediktom progoni postaju sveopći – prošireni su i na laike, obuhvaćajući tako sve pripadnike kršćanske vjere.
Antička Salona, metropola rimske provincije Dalmacije u Dioklecijanovo doba prosperitetan je grad. Kao sigurna luka i prometno čvorište bila je dom i mjesto cirkulacije mnoštva ljudi iz različitih dijelova Carstva. Upravo u Dioklecijanovo doba Salona doživljava intenzivan rast. U njezinoj blizini također je, u doba o kojemu ovdje govorimo, bila u izgradnji palača u kojoj se car namjeravao nastaniti nakon svoje (planirane) abdikacije. Istovremeno u gradu niče i organizirana kršćanska zajednica.
Piše: Davor Krištić
