Teme o izvanzemaljcima su uvijek atraktivne i izazivaju rasprave u javnosti koja o njima ima podijeljena mišljenja. Iako smo skeptični prema ovakvim incidentima – s vremena na vrijeme pojedini događaji natjeraju nas da ostavimo, barem na kratko, svoj skepticizam po strani. Slučaj Zanfretta ulazi u takve.
Izvanzemaljske otmice danas više nisu ništa neobično jer o njima su napisane brojne knjige i snimljene brojne emisije. Žrtve ovakvih incidenata gotovo standardno nemaju nikakvih dokaza kojima bi potkrijepile svoje tvrdnje. Upravo otmica Zanfretta spada u kategoriju onih s materijalnim dokazima. Kako bismo ispričali što se ovdje dogodilo vratit ćemo se na kraj 70-ih godina prošlog stoljeća. Glavni protagonist u njima je noćni čuvar Pier Fortunata Zanfretta. Zanfretta je bio kako se čini nevoljni sudionik svega što mu se dogodilo, i da se njega pita on bi i dalje nastavio živjeti svojim “neprimjetnim životom” daleko od očiju javnosti. Na njegovu žalost to mu nije bilo suđeno. U trenutku prve u nizu otmica Pier je imao samo 26 godina, a izvanzemaljci su ga prema njegovim navodima oteli u tri godine čak 11 puta.
Susret za koji ga ništa nije moglo pripremiti
Sve je počelo 6. prosinca 1978. u kasnim večernjim satima. Zanfretta je u tom trenutku radio u Uredu za privatno osiguranje Val Bisagno, kao čuvar privatnih posjeda u okolici Genove. Te večeri kada se službenim vozilom približio jednoj od ladanjskih vila, nazvanoj Casa Nostra u malenom selu Torriglia, njegov se automobil odjedanput zaustavio bez ikakve najave. Potom je u okolici vile uočio nekoliko svjetlosnih snopova. Odmah je izašao iz auta i krenuo prema dvorištu odakle je dopirala svjetlost ne bi li spriječio lopove u njihovom naumu.
Stao je uz zid i u trenutku dok je vadio pištolj ne bi li se suočio s uljezima na tuđem posjedu, nešto ga je dotaknulo po ramenu. Brzo je usmjerio pogled prema mjestu odakle je dolazio dodir, no ništa ga nije moglo pripremiti za ono što je vidio. Bili su to veliki humanoidi čija je visina bila, prema njegovoj procjeni, oko 3 metra, a nalikovali su na guštere. Oči su im bile trokutaste i žute, nisu imali nos već su disali na usta, koja su bila prekrivena mrežicom, a iz njih kao da je izvirala svjetlost. Na čelu su im bile vidljive pulsirajuće crvene žile. Znamo da ovakav izgled podsjeća na loše znanstveno fantastične priče, no da se ovdje nešto uistinu čudno dogodilo pokazali su kasnije nađeni tragovi.
Karabinjeri preuzimaju stvar u svoje ruke
Istraga karabinjera odnosno talijanske vojne policije je pokazala da je tog dana više od 50 osoba vidjelo na okolnom području Genove neobična svijetla na nebu. Karabinjeri su ovdje našli tragove velikog objekta koji je imao oblik potkove, a među tragovima uočeni su i otisci noge nekog velikog bića. Ti su otisci nalikovali ljudskim samo su bili znatno veći. Prvi koji je istraživao ovaj slučaj bio je novinar Rino Di Stefano, a koji je kasnije objavio knjigu pod nazivom The Zanfretta Case: Chronicle of an Incredible True Story (“Slučaj Zanfretta: Kronika nevjerojatne istinite priče”). On je pratio sva ova događanja iako se ni prije ni poslije nije bavio NLO-ima.
Naime, Zanfretta se poslije svake od otmica podvrgnuo regresivnoj hipnozi, a u jednom trenutku i tzv. serumu istine. Stručnjaci imaju različita mišljenja o hipnozi, pa jedni je hvale, a drugi kude. Poput hipnoze i serum istine ima kontroverzan karakter. U pitanju je injekcija vjerojatno natrijeva tiopentala koja otežava laganje jer usporava mentalne procese pa je lakše pod djelovanjem ovog seruma govoriti istinu nego izreći laž. Kritičari kažu da, kao i kod hipnoze, osobe podvrgnute ovom serumu mogu biti sugestivne. No ako ostavimo po strani sve ove diskutabilne metode, na mjestu prvog susreta nađeni su materijalni tragovi koji pokazuju da u cijeloj priči ima nešto istine. Osim toga tijekom jedne od kasnijih Zanfrettinih otmica njegovi kolege zapucale su na neidentificirani objekt kojega su i oni vidjeli.
Što se to događalo na brodu?
Zanfrettu bi prilikom svake otmice, prema onome što se saznalo tijekom hipnoze, energetska zraka prebacila na brod. Tu bi ga okružio veći broj humanoidnih guštera. Oni bi ga razodjenuli i stavili mu kacigu na glavu uz pomoć koje su uspostavljali komunikaciju. Ova kaciga bi kod njega prouzročila glavobolju i iscrpljenost. Bila je to neka vrst eksperimenta u sklopu kojega su radoznali humanoidi željeli što više toga saznati o ljudima i Zemlji. No i sami su bili spremni odgovarati na pitanja, pa je tako Zanfretta saznao da je riječ o vrsti koja već dugo posjećuje naš planet i koja navodno dolazi iz 3. galaksije. Svaki puta nakon otmice tijelo otetog muškarca bi bilo vruće i suho, neovisno je li bila riječ o toplom ili hladnom dijelu godine. Izvanzemaljci s kojima je uspostavio kontakt nisu imali neprijateljske namjere, a bili su uistinu zabrinuti kada bi plakao i bio jako uznemiren. Navodno su ga željeli odvesti na svoj planet, a on je to odbio kako ne bi ostavio svoju djecu i život koji je tu vodio.
Neovisno o našem mišljenju što se ovdje uistinu dogodio, ovaj događaj iz našeg susjedstva ulazi u najbolje dokumentirane slučajeve onoga što se naziva bliskim susretima pete vrste.
Piše: Sonja Kirchhoffer
