Arapi nisu bili samo glasoviti trgovci i ratnici – njihovi doprinosi svjetskoj kulturi i znanosti su neprocjenjivi. Kroz povijest, stekli su slavu kao graditelji, liječnici, učenjaci, pjesnici i filozofi, a mnoge njihove riječi – kao što su algebra, azimut, alkohol, cifra i tarifa – postajale su sastavnim dijelom europske terminologije. Za vas smo odabrali nekoliko crtica o velikanima arapske civilizacije!
Muči vas algebra? Evo krivca!
Pod već spomenutim pojmom “algoritam” podrazumijevamo skup simbola i općeniti postupak za sustavno rješavanje pojedinačnih zadataka iz neke određene klase matematičkih problema. Naziv se isprva odnosio na arapski sustav decimalnih oznaka što ga je u devetom stoljeću u Europu uveo Muhamed ibn-Musa Al-Hvarizmi (oko 780. – oko 850.), najveći učenjak svoga vremena.
Upravo po iskrivljenu obliku imena uzbečkog matematičara, astronoma i geografa, koji je djelovao u Bagdadu, nazvan je algoritam. Latinski prijevod Al-Hvarizmijeva djela “Knjiga o uspostavljanju i suprotstavljanju” znatno je utjecao na razvoj algebre u Europi, koja je po arapskoj riječi al-ğabr (“ponovno uspostavljanje razlomljenih dijelova”) i dobila ime. Po velikom učenjaku nazvan je i krater na Mjesecu (Al-Khwarizmi) te planetoid (11156 Al-Khwarizmi).
Najbolje je praviti se lud!
Ibn al-Hajtam, latinizirano Alhazen (965. – 1040.), bio je jedan od najvećih učenjaka islamskog svijeta. Autor stotinu djela, bavio se astronomijom, matematikom, kemijom, medicinom, glazbom i fizikom, a uz to je pisao stihove. Bio je jedan od prvih znanstvenika koji su teoriju ispitivali izvođenjem pokusa i nije se bojao osporiti općeprihvaćena mišljenja ako ih dokazi nisu podupirali.
Do najznačajnijih uvida došao je na području optike. Upravo on je riješio zagonetku očnog vida. Grci su, naime, vjerovali da naše oko nekom vrstom nevidljivih pipaka ispituje izvanjski svijet. Alhazen je prvi shvatio da tome nije tako, već da se svjetlost stvara u tijelima koja sjaje, poput Sunca ili plamena svijeće. Zaključio je da svjetlo putuje s njih u naše oko i svuda uokolo u ravnim crtama te da predmete koji ne svijetle možemo vidjeti jer se svjetlost Sunca ili nekog drugog svijetlećeg objekta odbija od njih u naše oko.
U jednom razdoblju života, bio je savjetnik kalifu al-Hakimu, vladaru Egipta. Pohvalio mu se da je u stanju regulirati vodotok Nila, odnosno konstruirati branu koja će služiti kao zaštita od poplava u kišnim razdobljima a istodobno osiguravati dovoljno vode za navodnjavanje polja u vrijeme suše. Oduševljen idejom, kalif nije štedio na sredstvima za ispunjenje ambicioznog cilja. Alhazen je, međutim, podcijenio potencijalne teškoće. Tek kad je stigao na mjesto gradnje u Asuanu, shvatio je da nema dovoljno novca ni radne snage za ispunjenje golemog zadatka. Shvatio je još nešto: ako to prizna kalifu, glava će mu se otkotrljati s ramena. Narednih dvanaest godina, do kalifove smrti, pravio se da je lud: naime, po islamskim zakonima bilo je zabranjeno pogubiti luđaka.
Od astrolaba do destilacije
U vrijeme kad je mudrost Grka bila zaboravljena u većem dijelu Europe, znanstvenici iz Cordobe, Damaska i Bagdada razvili su astrolab, algebru, suvremeni sustav brojeva, navigacijske tehnike utemeljene na magnetskom kompasu… Uz to su unaprijedili i popularizirali metodu koja je dovela do proizvodnje novih pića – destilaciju.
Taj proces, koji uključuje zagrijavanje tekućine na temperaturi vrenja i kondenziranje vodenih para s ciljem pročišćavanja njenog sastava, bio je, istinabog, poznat još u drevnoj Mezopotamiji, no tek su arapski znanstvenici počeli redovito primjenjivati destilaciju vina. Abu Musa Džabir ibn Hajjan (721. – 815.), svestrani znanstvenik kojem nerijetko tepaju kao “ocu kemije”, shvatio je da ovim procesom vino postaje znatno jače.
Zanimljivo, riječ alkohol ukazuje na podrijetlo destiliranih pića u laboratorijima arapskih alkemičara: riječ “al-kohl” odnosi se na crni prašak pročišćenog antimona, koji se koristio kao kozmetički preparat. Arapski alkemičari kasnije su njome opisivali bilo koju pročišćenu tvar, uključujući destilirano vino. Dok su arapski znanstvenici destilirano vino smatrali alkemijskim sastojkom ili lijekom, na zapadu, koji je od njih preuzeo znanje o destilaciji, počelo se koristiti kao svakodnevni napitak.
Arapski Marco Polo
Najpoznatiji istraživač u islamskom svijetu bio je Ibn Batuta, punim imenom Abū ‘Abdullāh Muḥammad ibn Baṭṭūṭa (1304. – 1369). Ovaj učenjak i kadija puna tri desetljeća života proveo je na putu, obišavši četrdeset četiri zemlje i prevalivši nevjerojatnih 120.000 kilometara. Konkretno, od 1325. do 1354. godine proputovao je Afriku, Bliski istok, južnu Rusiju, velik dio sjeverne i istočne Afrike i Indiju; bio je na Maldivima, Ceylonu (Šri Lanka), Sundskim otocima i u Kini. Na posljednjem putovanju, koje je trajalo dvije godine, došao je do grada Timbuktua i rijeke Niger.
Avanturističkog duha, odbijao se držati onoga uhodanog i poznatog – kad god je bilo moguće, izbjegavao je kročiti istim putovima. Za razliku od većine istraživača, na put je kretao gotovo bez novca, no obogatio se uz pomoć velikodušnih ljudi koje je susretao u raznim zemljama. “Arapski Marco Polo”, kako su ga zvali na zapadu, susretao se s nizom opasnosti: primjerice, njega i pratioce su prije dolaska u Indiju napali drumski razbojnici, no hrabri i snažni muškarci uspjeli su ih poraziti. Ostale putne nedaće uključivale su dva brodoloma i napad gusara.
Fascinantne doživljaje Ibn Batute je, po njegovu kazivanju, u knjizi “Putopis” 1355. opisao arapski učenjak Ibn Džuzai al-Kalbi. Rukopisu, koji sadrži dragocjene geografske, povijesne i etnografske podatke, stoljećima se nije moglo ući u trag. Pronađen je tek 1837. godine, prilikom zauzeća alžirskog grada Constantinea.
Piše: Lucija Kapural
