U prvom, drugom, trećem i četvrtom dijelu teme o Akađanima, tajanstvenom semitskom narodu koji je na području Mezopotamije stvorio prvo svjetsko carstvo, pisali smo osnivaču njihove države Sargonu te načinu na koji je osvajao okolne teritorije.
Raznolikost identiteta kao sjeme propasti
Njegov uspon do najmoćnije osobe tadašnjeg Bliskog istoka započeo je u Kišu, gdje je kao mladić vršio službu glavnog peharnika kralja Ur-Zababe. Stekavši znatan politički utjecaj i sljedbenike, svrgnuo je Ur-Zababu i zavladao Kišem, odakle je pokrenuo pohode prema drugim sumerskim gradovima. Sljedeći na redu bio je Uruk, u to doba podređen kralju Lugalzageziju od Umme, koji je pod svojom vlašću držao velik dio Sumera.
Sumerski gradovi dijelili su kulturu i političku organizaciju, pa Lugalzagezijevo vrhovništvo nisu u tolikoj mjeri osjećali kao stranu vlast. Lugalzagezi nije uspio dovršiti uređenje jedinstvene sumerske države – u tome ga je nasilno prekinuo Sargon, koji je cijeli koncept države podigao na jednu višu razinu, stvorivši tako prvu veliku teritorijalnu državu unutar čijih je granica obitavalo mnoštvo različitih naroda. Sargon je uveo koncept univerzalne monarhije, što se najbolje očituje u naslovu Kralja četiriju strana svijeta. U cijelom Akadskom Carstvu uveden je akadski politički sustav te jezik, prvenstveno kao sredstvo sporazumijevanja unutar carske administracije. Narodi Carstva zadržali su svoje jezike i običaje, pod uvjetom da se pokoravaju vlasti Akada. U toj raznolikosti i mnoštvu identiteta bez sumnje leži jedan od uzroka neprestanih pobuna.
Stoljeće i pol slave
U usporedbi s mnogim kasnijim carstvima, Akadsko Carstvo nije bilo dugoga vijeka. Slavna Sargonova dinastija trajala je otprilike stoljeće i pol, pod petoricom vladara. Međutim, pečat koji je Akadsko Carstvo ostavilo na daljnji tijek povijesti daleko nadilazi doba njegova postojanja. Akadski jezik zadržat će se kao jezik diplomacije diljem Bliskog istoka sve do četrnaestog stoljeća prije Krista, kad ga postupno potiskuje aramejski. Kao pisani jezik preživjet će sve do početaka naše ere. Kao što je latinski jezik ostavština Rimskog Carstva tisućljeće i pol nakon njegovog pada na Zapadu, tako je akadski više od dva tisućljeća bio podsjetnik na nekoć moćno carstvo Bliskog istoka. Nadalje, političko uređenje Akadskog Carstva inspirirat će brojne vladare kako da urede vlastite države. Tako će povijest Starog istoka sve više biti povijest velikih teritorijalnih carstava, a sve manje gradova država.
Dvojica asirskih vladara nosit će Sargonovo ime, a naslov Kralj četiriju strana svijeta prisvojit će mnogi kasniji vladari. Do izražaja će to posebno doći kad ga u šestom stoljeću prije Krista preuzmu vladari Perzijskog Carstva, koje će na svome vrhuncu zauzimati veći dio svijeta poznatog antičkom čovjeku. Činjenica je i da velik dio izvora za povijest Akadskog Carstva potječe iz kasnijih razdoblja. Drevni narodi voljeli su događaje i ljude iz davne prošlosti uzimati kao uzore i pouku o tome kako živjeti i ponašati se, stoga ne čudi što je sjećanje na Akadsko Carstvo preživjelo tolika stoljeća. Ono je, zajedno sa svojim vladarima, bilo inspiracija babilonskim, asirskim i drugim autorima. S vremenom je akadska povijest prerasla u legendu, tako da danas istraživači moraju temeljito i oprezno proučavati stare tekstove i škrte arheološke ostatke kako bi upoznali stvarno lice Akadskog Carstva.
Piše: Davor Krištić
