Svi smo čuli za slavnu aleksandrijsku knjižnicu, i njezinu tragičnu sudbinu prema kojoj je nestala u požaru. No, pokazalo se, da se istina iskrivila putem dugim nekoliko tisuća godina. Da budemo pošteni prema znanstvenicima i učiteljima, nisu nas namjerno krivo učili, već su dostupni podaci pogrešno protumačeni, a zatim su se prenosili s jedne na drugu generaciju. Nova promišljanja i otkrića opovrgavaju tu verziju i nude sasvim drugačiju sliku njezine sudbine.
Nemamo pojma kako je izgledala
Knjižnica u Aleksandriji u kolektivnoj je svijesti pohranjena kao raskošna riznica znanja. No to je, u osnovi, sve što znamo. Iako je često opisujemo pridjevima poput “veličanstvena”, i “luksuzna” nemamo stvarnu predodžbu o njezinu izgledu, možemo tek nagađati o njoj, u skladu s dosezima tadašnje arhitekture. Jasno je jedino da je bila središte znanja i okupljalište učenih ljudi. U jednom je razdoblju ondje živjelo više od stotinu znanstvenika koji su, navodno, bili zaposleni na puno radno vrijeme i primali državnu plaću. Postojali su u njoj i brojni prostori različite namjene: predavaonice, učionice, istraživački laboratoriji, astronomski opservatoriji i druge prostorije.
Broj knjiga nije siguran i vjerojatno je “prenapuhan”
Vjerojatno ste čuli da je knjižnica sadržavala milijune knjiga – što nije istina. Pisana riječ tada nije bila široko dostupna, a obrazovanje je bilo privilegij malobrojnih. Jedan od najstarijih poznatih tekstove o knjižnici datira iz 2. stoljeća pr. Kr., a spominje njezina upravitelja koji je prikupio golema sredstva za nabavku knjiga iz cijelog svijeta. Navodi se brojka od 200 000 već prikupljenih knjiga, uz plan da se ona povećana za 500.000 knjiga. Izvori se razlikuju, pa se broj knjiga kroz stoljeća “napuhao poput balona” i sada se polako “ispuhuje”. Za razliku od privatnih knjižnica u palačama bogatih, ova je bila otvorena svakom intelektualcu.
Što su Ptolomejevići željeli postići ovom institucijom?
Zastanemo li pred onime što o ovoj knjižnici znamo, jasno je da je naše znanje skromno. Izvori spominju muzej i knjižnicu, no nije jasno je li knjižnica bila dio muzeja ili zaseban objekt, i tu su mišljenja podijeljena. Aleksandriju je osnovao Aleksandar Veliki, vjerojatno na mjestu ranijeg naselja koje je preimenovao i time postavio temelje kasnije slave kako grada tako i knjižnice. Nakon njegove smrti, grad je proslavio jedan od njegovih generala Ptolomej I. Soter koji je utemeljio dinastiju Ptolomejevića. Knjižnica je utemeljena za vladara ove dinastije, početkom 3. stoljeća pr. Kr., s ciljem da Aleksandrija postane intelektualni centar svijeta, mjesto gdje će se prikupljati sva tadašnja znanja.
Je li Cezar uništio knjižnicu?
Knjižnica se, prema dostupnim podacima, nalazila u kraljevskoj četvrti Bruhija, no njezini tragovi još nisu pronađeni. Među povijesnim izvorima koji je spominju je i Plutarh, koji njezino uništenje povezuje s Cezarom. Tijekom opsade Aleksandrije 47. pr. Kr., Cezar je navodno nenamjerno uništio knjižnicu. No za to nema sigurnih dokaza. Vjerojatnije je da je, napadom na luku, uništio knjige pohranjene u lučkim skladištima, one koje su čekale transport ili tek trebale stići u knjižnicu. Za vrijeme Ptolomejevića nastala je i druga knjižnica, u hramu Serapisa, poznata kao i “knjižnica-kći”. Opis iz 4. stoljeća govori da je bila impresivna, ali znatno manja od matične knjižnice.
Vjerski progoni
Vrlo je vjerojatno da je knjižnica – kći stradala i tijekom vjerskih progona koji su započeli 391. godine, kada je car Teodozije izdao dekret kojim zabranjuje poganske prakse. Hram Serapisa, kao pogansko svetište, bio je izravno pogođen. Aleksandrija je tada bila poprište burnih događaja koji su zasigurno utjecali na knjižnicu, njezine zaposlenike i građu. Posljednje povijesne reference vezane su uz arapsko osvajanje Egipta 642. godine, kada je kalif Omar navodno naredio da se knjige iskoriste za zagrijavanje javnih kupelji, i navodno su se one grijale knjigama punih šest mjeseci.
Postupna degradacija
Prema povjesničarki knjižnice Heather Phillips, knjižnica nije uništena u jednom spektakularnom požaru, već je postupno propadala, ponajviše zbog proračunskih rezova. Imala je dug period uzleta, ali i dug period propadanja. Talijanski povjesničar starovjekovne povijesti Luciano Canfora je pronašao svitke bivših zaposlenika knjižnice, koji ukazuju na loše gospodarske prilike kao ključni uzrok njezine propasti. Nedostatak sredstava doveo je do rezanja troškova, a znanost i kultura su bili, kao i danas, prvi na udaru. Pretpostavlja se da je dio knjiga propao s knjižnicom, dok je drugi dio možda spašen i proslijeđen drugim institucijama.
Istina je, dakle, manje dramatična, ali ne i manje tužna. Knjižnica je, kako kažu, “umrla s tisućama malih posjekotina”. Danas u Aleksandriji stoji nova knjižnica istog imena, za koju se nadamo da će imati svjetliju budućnost od svoje prethodnice.
Piše: Sonja Kirchhoffer
